PRIMAMLJIVOST NESLUŽBENIH INFORMACIJA

000001 11/09/2021 No Comments

Dovoljno je prelistati tiskane medije, pogledati televiziju ili pretražiti internet kako bismo se uvjerili u sve veću razliku između službenih i neslužbenih informacija koje nam serviraju mediji. Različit je i njihov sadržaj, a pogotovo način njihove prezentacije. Službeni je način strogo kontroliran, suhoparan i androidan, dok je neslužbeni način prezentacije neke situacije spontan, nepripremljen, životan i iskren.

Sjetimo se ovom prigodom i načina na koji nagrađeni umjetnici ili stručnjaci zahvaljuju svojim bližnjima i suradnicima prigodom primanja nekih nagrada i priznanja. Postavimo sebi pitanje: jesu li nam draži oni ljudi koji u tim situacijama vade papirić s podsjetnikom i napisanim govorom, ili oni koji dolaze pred publiku potpuno opušteni, emotivno ogoljeni, gledajući je ravno u oči i obraćajući joj se ravno iz srca?

informationcroatia

Ništa unaprijed napisano i propisano ljudima nije simpatično. Profesorima su, primjerice, puno simpatičniji učenici i studenti kampanjci koji na pismenim ili usmenim ispitima briljiraju, pišući i odgovarajući spontano i s razumijevanjem obrađeno gradivo, za razliku od štrebera koji napamet uče gradivo iz propisanih knjiga, koje onda u gotovo istom obliku prenose u svoje pismene ispite ili usmene odgovore.

Ljudima su informacije koje će dobiti u maniri blago konspirativnih dobrosusjedskih razgovora dragocjenije od informacija koje su o nekom problemu napisane hladnim službenim tonom i koje se nalaze u službenim knjigama nekog područja. Praktičari postaju najtraženiji predavači na fakultetima, najomiljeniji kod studenata, dok učenjaci bez praktičnih iskustava iz područja koja predaju, postaju sve manje zanimljivi.

Kada sam jednom prigodom prisustvovala jednom kongresu, svjedočila sam događaju koji nikada neću zaboraviti. Bilo je vrlo zanimljivo i doista vrlo upečatljivo. Naime, jedan poznati sveučilišni profesor trebao je nastupiti nakon jednog praktičara koji je svojim briljantnim nastupom oduševio sve prisutne. Čekajući da se pljesak upućen praktičaru stiša i da počne svoj nastup, profesor se, slegnuvši ramenima, obratio sudionicima kongresa sljedećim riječima: „Što mogu? Nije me poslužila sreća, ja bih sada trebao odustati s predavanjem, jer ja ovako nešto sigurno ne mogu ponoviti…“. Auditorijem se u tom času prolomio gromoglasni pljesak iskrenom profesoru teoretičaru koji je također održao odlično predavanje, kao i praktičar prije njega.

Naklonost publike u dvorani kupio je svojim iskrenim uvodnim nastupom. Sada mi u sjećanje dolaze i predavanja naših profesora i gostiju praktičara u srednjoj školi u Križanićevoj ulici (op. a. tada se zvala Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi, a danas su tamo II. I VII. Gimnazija) koju sam završila kao Suradnica za televiziju, film i kazalište. Nama mladima, najzanimljiviji su bili upravo gosti predavači – praktičari iz usko specijaliziranih područja koji su nam prepričavali svoje zgode s poznatima i slavnima sa snimanja raznih emisija i filmova.

Praktičari su nam pričali što se to događa iza kulisa kazališnih dasaka i iza televizijskih i filmskih kamera, gledajući nas izravno u oči i komunicirajući s nama kao s prijateljima i sebi ravnima, dok su nam profesori koji su predavali stručne predmete, lijeno grebajući kredom po ploči i monotonim nam glasom štreberski prenoseći pravila i definicije iz knjiga i priručnika, bili beskrajno dosadni. Ima nešto životno u tome, o tom iskrenom prenošenju nečijih iskustava drugim ljudima.

Životna iskustva lakše se pamte i dojmljivija su od nečijeg monotonog prenošenja pročitanih sadržaja. Eto zbog čega smo tako nevoljko pohađali satove pukih prenositelja sadržaja nekih udžbenika i zbog čega tako snažno danas pamtimo predavanja praktičara koji su nam svoja iskustva prenosili kroz igru u koju su obvezno uključivali i nas.

Ne moram niti napominjati da je slično bilo i kasnije na fakultetu. Od svih predavača najviše smo voljeli dvoje ljudi koji su bili najživotniji i najekspresivniji u svom kazivanju i čija predavanja nisu mogla proći bez našeg sudjelovanja u istima.

Poznato je da ljudi najbrže uče kada su i sami sudionici nekog procesa na bilo koji način, a ne kada se podučavanje svodi isključivo na predavačev ex cathedra pristup te na slušanje, čitanje i pisanje. Svatko je od nas proživio neko iskustvo koje bi moglo biti zanimljivo nekome kome ćemo ga prenijeti.

U današnje digitalno doba najzanimljivije su upravo vijesti koje jedni drugima prenose ljudi putem društvenih mreža, a ne mainstream mediji. U tim je vijestima iskrenost i ljudskost, nešto doživljeno i proživljeno, nešto stvarno i opipljivo, dok su isprogramirane vijesti unaprijed pripremljene i tendenciozne, pa samim time i nezanimljive. Institucionalizacija vijesti o svijetu u kojem živimo putem medija sa sobom donosi hladnoću i odbojnost, dok je sve što je neslužbeno puno bliže pravoj istini o svijetu u kojem živimo.

Sve što je neslužbeno, odmah nam je nekako draže i bliže srcu. Zato jer smo svi mi prije svega ljudi. Ne bismo to nikada smjeli zaboraviti, kojim se god poslom bavili. Isto tako neslužbeno doznajemo da preplašenim pacijentima u bolnicama više vrijedi jedan iskreni, topli osmijeh medicinske sestre koja se brine o njima od nekog hladnog i emocionalno nedostupnog doktora koji dođe u vizitu, a da pacijentima ne uputi ni jednu jedinu riječ nade.

Emocionalna i socijalna inteligencija su nešto s čime ćemo se puno lakše približiti jedni drugima. Svakoga dana na svakom koraku neslužbeno doznajemo kako je ljudima ipak važnija nečija ljudskost i srdačnost od nečije tobožnje visoke stručnosti. Stručnost se bez ljudskosti može objesiti mačku o rep, a ljudskost potkrijepljena stručnošću i srdačnošću, može promijeniti ovaj svijet na bolje, neslužbeno sam uvjerena.

 

Elia Pekica Pagon

www.pekica.com

www.epoha.com.hr

https://www.facebook.com/elia.pekicapagon.5