RAZMIŠLJANJA U DOBA PANDEMIJE

000001 23.07.2019. No Comments

Pandemija nas je pritisnula. Fokus našeg razmišljanja ne nalazi se toliko više izvan nas, nego se, čini se, pomiče na našu unutrašnjost, na naš unutarnji, intimni svijet. Čini se kako smo, kao ljudska bića, puno više nego prije spremni istraživati taj unutarnji svijet. Svijet satkan od naše intime, naših sjećanja, naših zamišljanja budućnosti.

Evo, nekih od mojih razmišljanja.

Ovaj svijet sve više nalikuje na formu bez sadržaja.

Jedini pravi prostor kretanja u današnje vrijeme postaje naša mašta. Ulazimo u našu maštu i ostvarujemo sve naše slobode. Čekamo kada će se to dogoditi i u stvarnosti.

U svemiru postoje samo dvije sile: sile reda i sile kaosa. Kojoj sili ćemo se prikloniti našim životima ovisi od nas samih. Povijest čovječanstva je povijest sukobljavanja sila reda i sila kaosa. Naša civilizacija je rezultat borbe između sila reda i sila kaosa. Svaki ljudski život je kombinacija reda i kaosa. I vjerojatno će onaj život biti uspješniji, koji se na svojoj strani više drži reda, od onog života koji više naginje kaosu. Ali nije da čovjek svjesno naginje kaosu, kaos dolazi sam, dolazi nepozvan u naše živote. Trebamo se boriti protiv kaosa na svim razinama, koliko god možemo.

Baš kao i priroda i mi smo bića obilja. Priroda sve proizvodi u velikim količinama. I mi smo pravi izdanak takvog „načina razmišljanja“. I mi proizvodimo obilje. Naročito obilje informacija. No jedino se postavlja pitanje – kako sve te informacije na pravi način percipirati? I ono možda još važnije pitanje – kako sve te informacije sačuvati? (Jer „papir, kamen i željezo, sve može biti uništeno“…)

Svi osjećamo da ne dobivamo dovoljno pažnje i ljubavi koliko zavređujemo, što je istina. Jednostavno imamo toliko obaveza i dužnosti i toliko nas stvari interesira da jednostavno ne stignemo dijeliti toliko pažnju drugima, niti oni imaju vremena dijeliti pažnju nama. Iz tog razloga vrijeme je najdragocjenije na svijetu. I bogat je onaj tko ima vremena podijeliti ga s drugima, a ne samo u trčanju i obavljanju svih onih stvari koje treba obaviti.

Ova verzija čovjeka koji sada postoji na planeti Zemlji čini se da je zastarjela. Očito je došlo vrijeme za ažuriranje nove verzije čovjeka.

U pozadini svih naših života nalazi se usamljenost, velika, bolna i duboka usamljenost. Možemo li je prevladati? Očito ne. Jer stvoreni smo na sliku i priliku istinski usamljenog bića.

No, ako je to već tako, ako smo usamljene, „samodovoljne“ monade, kako to da živimo u zajednici? (Zar ne bi trebali, na osnovu onoga što osjećamo da je u pozadini naših života, živjeti negdje na osami?) To što živimo u zajednici samo govori da ljudi nisu stvoreni i zamišljeni da budu sami (barem ne u tolikoj mjeri), već da djeluju i funkcioniraju u društvu (sebi sličnih individua). Što samo budi nadu da je čovjek u mogućnosti (ili bi to barem trebao) prevladati svoju iskonsku usamljenost (usamljenost bića zapadne civilizacije, koje je možda baš potaknuto specifičnošću iste civilizacije, koja kao da ima malo vremena za posvećivanje pojedincu, a više vremena za posvećivanje zajednici u globalu). Ovdje je naglasak na riječima „individua“ i „zajednica“.

Mi smo očito stvoreni da bi bili samosvojne individue koje žive u zajednici jednakopravnih individua. No uz sve to javlja se taj neki duboki osjećaj usamljenosti svakog od nas, kojeg je svatko od nas barem jedanput (ili više puta) osjetio u vlastitom životu. To nije nimalo ugodan osjećaj. No mi smo dobili mnogobrojne mehanizme koji nam pomažu da se osjećaj usamljenosti ublaži ili čak da posve nestane. Jedni od tih načina su mnogobrojne aktivnosti kojima se čovjek posvećuje. Nabrojite ih slobodno sami.

Meni osobno, jedan od fantastičnih načina ublažavanja usamljenosti je umjetnost. Kada se čovjek posveti umjetnosti (govorim u svoje ime) on apstrahira usamljenost i njegov um zaokupljen je lijepim stvarima koje se generiraju ili iz kreiranja umjetnosti ili iz percipiranja umjetnosti same. I jedno i drugo je poželjno.

Slobodno možemo reći da sve može biti umjetnost.

Pa i samo življenje, preživljavanje, a naročito savladavanje usamljenosti.

 

Tihomir Mraović