RAZMIĆ LJANJA U DOBA PANDEMIJE

000001 23/07/2019 No Comments

RAZMIĆ LJANJA U DOBA PANDEMIJE

Pandemija nas je pritisnula. Fokus naĆĄeg razmiĆĄljanja ne nalazi se toliko viĆĄe izvan nas, nego se, čini se, pomiče na naĆĄu unutraĆĄnjost, na naĆĄ unutarnji, intimni svijet. Čini se kako smo, kao ljudska bića, puno viĆĄe nego prije spremni istraĆŸivati taj unutarnji svijet. Svijet satkan od naĆĄe intime, naĆĄih sjećanja, naĆĄih zamiĆĄljanja budućnosti.

Evo, nekih od mojih razmiĆĄljanja.

Ovaj svijet sve viĆĄe nalikuje na formu bez sadrĆŸaja.

Jedini pravi prostor kretanja u danaơnje vrijeme postaje naơa maơta. Ulazimo u naơu maơtu i ostvarujemo sve naơe slobode. Čekamo kada će se to dogoditi i u stvarnosti.

U svemiru postoje samo dvije sile: sile reda i sile kaosa. Kojoj sili ćemo se prikloniti naĆĄim ĆŸivotima ovisi od nas samih. Povijest čovječanstva je povijest sukobljavanja sila reda i sila kaosa. NaĆĄa civilizacija je rezultat borbe između sila reda i sila kaosa. Svaki ljudski ĆŸivot je kombinacija reda i kaosa. I vjerojatno će onaj ĆŸivot biti uspjeĆĄniji, koji se na svojoj strani viĆĄe drĆŸi reda, od onog ĆŸivota koji viĆĄe naginje kaosu. Ali nije da čovjek svjesno naginje kaosu, kaos dolazi sam, dolazi nepozvan u naĆĄe ĆŸivote. Trebamo se boriti protiv kaosa na svim razinama, koliko god moĆŸemo.

BaĆĄ kao i priroda i mi smo bića obilja. Priroda sve proizvodi u velikim količinama. I mi smo pravi izdanak takvog „načina razmiĆĄljanja“. I mi proizvodimo obilje. Naročito obilje informacija. No jedino se postavlja pitanje – kako sve te informacije na pravi način percipirati? I ono moĆŸda joĆĄ vaĆŸnije pitanje – kako sve te informacije sačuvati? (Jer „papir, kamen i ĆŸeljezo, sve moĆŸe biti uniĆĄteno“
)

Svi osjećamo da ne dobivamo dovoljno paĆŸnje i ljubavi koliko zavređujemo, ĆĄto je istina. Jednostavno imamo toliko obaveza i duĆŸnosti i toliko nas stvari interesira da jednostavno ne stignemo dijeliti toliko paĆŸnju drugima, niti oni imaju vremena dijeliti paĆŸnju nama. Iz tog razloga vrijeme je najdragocjenije na svijetu. I bogat je onaj tko ima vremena podijeliti ga s drugima, a ne samo u trčanju i obavljanju svih onih stvari koje treba obaviti.

Ova verzija čovjeka koji sada postoji na planeti Zemlji čini se da je zastarjela. Očito je doĆĄlo vrijeme za aĆŸuriranje nove verzije čovjeka.

U pozadini svih naĆĄih ĆŸivota nalazi se usamljenost, velika, bolna i duboka usamljenost. MoĆŸemo li je prevladati? Očito ne. Jer stvoreni smo na sliku i priliku istinski usamljenog bića.

No, ako je to već tako, ako smo usamljene, „samodovoljne“ monade, kako to da ĆŸivimo u zajednici? (Zar ne bi trebali, na osnovu onoga ĆĄto osjećamo da je u pozadini naĆĄih ĆŸivota, ĆŸivjeti negdje na osami?) To ĆĄto ĆŸivimo u zajednici samo govori da ljudi nisu stvoreni i zamiĆĄljeni da budu sami (barem ne u tolikoj mjeri), već da djeluju i funkcioniraju u druĆĄtvu (sebi sličnih individua). Ć to samo budi nadu da je čovjek u mogućnosti (ili bi to barem trebao) prevladati svoju iskonsku usamljenost (usamljenost bića zapadne civilizacije, koje je moĆŸda baĆĄ potaknuto specifičnoơću iste civilizacije, koja kao da ima malo vremena za posvećivanje pojedincu, a viĆĄe vremena za posvećivanje zajednici u globalu). Ovdje je naglasak na riječima „individua“ i „zajednica“.

Mi smo očito stvoreni da bi bili samosvojne individue koje ĆŸive u zajednici jednakopravnih individua. No uz sve to javlja se taj neki duboki osjećaj usamljenosti svakog od nas, kojeg je svatko od nas barem jedanput (ili viĆĄe puta) osjetio u vlastitom ĆŸivotu. To nije nimalo ugodan osjećaj. No mi smo dobili mnogobrojne mehanizme koji nam pomaĆŸu da se osjećaj usamljenosti ublaĆŸi ili čak da posve nestane. Jedni od tih načina su mnogobrojne aktivnosti kojima se čovjek posvećuje. Nabrojite ih slobodno sami.

Meni osobno, jedan od fantastičnih načina ublaĆŸavanja usamljenosti je umjetnost. Kada se čovjek posveti umjetnosti (govorim u svoje ime) on apstrahira usamljenost i njegov um zaokupljen je lijepim stvarima koje se generiraju ili iz kreiranja umjetnosti ili iz percipiranja umjetnosti same. I jedno i drugo je poĆŸeljno.

Slobodno moĆŸemo reći da sve moĆŸe biti umjetnost.

Pa i samo ĆŸivljenje, preĆŸivljavanje, a naročito savladavanje usamljenosti.

 

Tihomir Mraović

Kategorije : Knjige
Oznake :