ROKERI KOJI SU NAM BILI VAŽNI

000001 01/05/2022 No Comments

ROKERI KOJI SU NAM BILI VAŽNI:

BILLY FURY (17. travnja 1941. – 28. siječnja 1983.) i
DEL SHANNON (20. prosinca 1934. – 8. veljače 1990.)

O Billyju Furyju Džuboksov “Ilustrovani rock almanah“ iz 1979. – nekad jedan od kod nas rijetkih izvora o biografiji rock glazbe – piše: „Billy Fury rođen je u Liverpoolu 17. travnja 1941. Serija njegovih hitova u Velikoj Britaniji počinje s ‘Maybe Tomorrow’ (1955.)“. Tu počinje i serija pogrešnih podataka i propusta u kratkom tekstu o ovom legitimnom konkurentu Cliffa Richarda za kralja otočkog rock ‘n’ rolla na razmeđi 50-ih i 60-ih.

Naime „Maybe Tomorrow“ dolazi na top ljestvice 1959., a niz uspješnica koje prema „Almanahu“ padaju u 1964. godinu „Halfway To Paradise“, „Jealousy“ „I’d Never Find Another You“, našle su se na britanskim top listama singlova tijekom 1961. godine. Osim toga, kao važan film navodi se „That’ll Be The Day“ iz 1973. gdje pored Ringa Starra i Davida Essexa igra ulogu rokera Storyja Tempesta, zaboravljajući da je Billy Fury u naše živote ušao gotovo deset godina ranije kao Billy Universe u filmu „Play It Cool“ (1962), kod nas u kinima kao „U ritmu tvista“ upravo nekako u ovo doba 1964.

U trenucima kad Beatlesi još nisu k nama dojahali na valu slave, širom otvorenih očiju i ušiju dočekali smo jedan od rijetkih autentičnih filmova s rock ‘n’ rollom u glavnoj ulozi, godinu dana nakon „Veselog kluba mladih“ u neponovljivim rolama Cliffa i Shadowsa. S jednako sjajnim Furyjem – kojeg se s pravom vidjelo kao prvog konkurenta Cliffu Richardu za tron britanskog Elvisa – tu smo se sreli i sa Shadsima najbližim Tornadosima (slava „Telstara“) u ulozi Furyjevih Satelita (The Satellites), s tinejdžerskom kraljicom Helen Shapiro, američkim teen idolom Bobbyjem Veejem (“Take Good Care Of My Baby“), Shaneom Fentonom, kojeg ćemo 70-ih upoznati kao Alvina Stardusta… Furyjev će pomalo izvjetriti iz našeg pamćenja za razliku od ovog dojmljivog filma. Nakon posljednjih uspješnica „It’s Only Make Believe“, „I Will“ i „In Thoughts Of You“ tijekom 1964. i 1965. nestat će i s britanskih top lista, uostalom kao i većina beat boomom protjeranih pionira rock ‘n rolla. „That’ll Be The Day“ bio je slabašan pokušaj povratka. Podgrijavajući staru slavu na klupskoj sceni, s ozbiljnim srčanim problemima, što ih je vukao još iz djetinjstva, snimio je 1982. povratnički album „The One And Only“, na žalost objavljen posthumno, nakon što je umro od posljedica infarkta 28. siječnja 1983.

Uz Elvisa, Cliffa i Shadowse, Duanea Eddyja i Johnnyja and Hurricanese, uz sve Beatlese, Stonese, Kinkse, Dylana, Beach Boyse, The Who… Neila Younga, Bowiea ili Springsteena, U2, Nirvanu, Green Day, Wilcoa ili Arcade Wire… Del Shannon sa svojim „Runawayom“ ulazi u moj „top 10“ svih vremena. Imam tu ja još nekoliko po nekom možda neočekivanih favorita za takvu ranglistu (Raspberries, Eric Carmen, Easybeats), ali Bože moj, o ukusima se ne raspravlja. I ne predmnijevam da sam u pravu, makar brojke onoga što sam sve preslušao daju mi neku prednost. Ali, opet, ako je suditi po Rolling Stoneovoj listi „500 najvećih pjesama svih vremena“ iz 2010. gdje je „Runaway“ tek na 472. mjestu…? Svejedno, u toj pjesmi imamo sve: nesretnu ljubav u kojoj se suze miješaju s kišom, rokerski vokal nabijen emocijama s perfektnim falsetom u refrenu i, onda, čudo od musitrona, neke vrste preteče sintesajzera, koji svira solo na uvodnoj andaluzijskoj kadenci (znate ono A m – G dur – F dur – E dur) s čime se kao iznenađenjem susrećete dakle u versu jedne tipične tinejdžrske rock ‘n’ roll pjesme. Ili, preciznije bio je to power pop koji je uz Dionove „Runaround Sue“ i „Wonderer“ prethodio Beatlesima i glazbi koju ćemo na prijelazu 70-ih u 80-e i nazivati „power popom“.

Istina, nesretni Del Shannon pravog imena Charles Westover imat će još nekoliko poluhitova, ali više nikad neće ponoviti uspjeh „Runawaya“. Depresija, alkohol i prozac natjerat će ga na samoubojstvo 8. veljače 1990. u 54. godini. U Kuću slavnih rock ‘n’ rolla uselit će se devet godina poslije: 1999. „Runaway“ koji je 24. travnja 1961. zasjeo na vrh američkog Hot 100 i zadržao se četiri tjedna, dva mjeseca potom na tri tjedna osvojio je i vrh britanske ljestvice singlova. Mnogi su je izvodili: od Elvisa i Traveling Wilburysa do Jima Carola. Sam Shannon pokušao je još dva puta: 1967. – bezuspješno, i 1988., s ponešto izmijenjenim stihovima za špicu NBC-ove tv-serije „Crime Story“, kod nas vrlo popularne „Kriminalističke priče“, kada se autoru–pjevaču nakratko vratila volja za životom, a pjesmi osigurali novi naraštaji fanova. Glasine da bi u Treveling Wilburys mogao zamijeniti krajem godine umrlog Roya Orbisona, ostale su nepotvrđene, makar mu je Jeff Lynn producirao posthumno objavljeni album „Rock On“, a Wilburys su mu odali počast snimivši, dakako, „Runaway“.

Priča o „Runaway“ bila bi nepotpuna bez jugoslavenske verzije u izvedbi pančevačkog pionira rock ‘n’ rolla – Saše Popaza. Njegov drugi singl objavljen 4. travnja 1962. na A strani je imao „Lučiju“, zapravo „Lucille“ Little Richarda, a na drugoj, strani B, prilično hrabru obradu niti godinu dana stare Shannonove „Runaway“ kao „Lutanje po kiši“. U pratnji odličnog beogradskog Metronoma u sastavu: za bubnjevima slavni Branislav Lala Kovačev, Bratislav Godel na basu, tenor saksofonist Dragoljub Davidović, pijanist Vasilije Belošević i gitarist Jovan Minić, koji je i odsvirao onaj „musitronski solo“, naravno kao vrstan jazzist, što su zapravo bili i svi ostali – na gitari i na svoj način. Popazovi „Lučija“ i „Lutanje po kiši“ bili su jedan od prvih singlova koje sam baš ja kupio. Do tada taj privilegij imala je moja šest godina starija sestra. Eto, razloga više mom glasu za „Runaway“ kao jednu od „top 10 pjesama svih vremena“. Inače, Popazu je 1964. Jugoton objavio singl s još jednom Shannonovom uspješnicom „Hey, Little Girl“ kao „Utišaj bol, devojko mala“.

P. S.
Zagrebačke Bijele strijele su za svoj drugi EP iz 1963. uz „Priliku za ljubav“ („Take A Chance On Love“), “Madison“ i “Lađicu“ snimili i “Doviđenja“ kao prepjev „So Long, Baby“, manjeg hita Dela Shannona. Istom, “Runaway” sam prvi put “u živo” čuo također te 1963. kada sam školske zimske praznike iskoristio da posjetim rodbinu u Zagrebu. Na čuvenom plesnjaku hrvatskih rokerskih prvoboraca Bezimenih u kultnom Medicinaru pjevao ju je njihov bubnjar, inače poznati judaš i, nekoliko godina poslije, 1968. srebrni na apsolutnom prvenstvu Europe, Radovan Braco Krajnović, zapažen po svojoj amerikaniziranoj „crew cut frizuri“, zvan i Ćelavi.

 

Siniša Škarica

http://www.josipalisac.com/

https://www.facebook.com/skarica.tvornicaglazbe/