Sasvim obična noć u veterinarskoj klinici

000001 11.05.2019. 2 Comments

Sasvim obična noć u veterinarskoj klinici

Žao mi je, ali jednostavno ne mogu, a da ne okrenem očima kad mi netko spomene kako se ne može dobro naspavati ako ne spava u svom krevetu, ili baš na nekom specijalnom ergonomskom madracu, sa još specijalnijim jastukom.
Ja čim sjednem zaspim. Ako mi je malo udobnije u autu onda zaspim i na semaforu. Ne vozim se javnim prijevozom, jer zaspim. Kod frizera su već navikli, samo paze da mi boja ne kapne u krilo. Osam sati spavanja u komadu meni je kao poklon-bon za rođendan!

Smanjila sam davno kriterije vezane za kvalitetu ležaja, čak i posteljine. Spavati se može na kauču u čekaonici, na strunjači u ambulanti sa glavom na radijatoru, sjedeći pred kompjuterom, recimo dok pišem blog. Najčešće u manduri koja malo smrducka na urin ili analke, fleka na hlačama smeđe je boje, ali ne smrdi više. Tragovi krvi na podlaktici i tenisici se ne broje jer i nisu na toliko vidljivom mjestu. Ova dekica na kojoj sjedim je oprana i čista, ne smeta što je prije dva dana bila pobljuvana od labradora kojeg su kosti same napale iz smeća i ušle mu u usta. I taman kad zadrijemaš zapišti alarm od infuzomata.

Možda zamišljate noć u veterinarskoj klinici, po uzoru na neku bolnicu za ljude, gdje je 24h kao u Uvodu u anatomiju, samo su sve oko vas peseki i mace. Sve je puno uzbudljivih scena sa sretnim završetkom. Tehničarke sa zabrinutim licima u mandurama na roze šapice trče uokolo i svesrdno pomažu bolesnim životinjicama u užurbanoj atmosferi.

Naprotiv, u običnoj veterinarskoj klinici koja radi 0-24, kad završi radno vrijeme svi odu kući. Osim dežurnog. i pacijenata koji su u stacionaru. Tišina u naselju. Nema pyjama-partija u rozim mandurama. Samo 101 šalica od kave. Pa odakle ih je toliko?! Kod kuće djeci govorim: perite suđe za sobom! Dođem na posao, govorim: perite suđe za sobom!
Ako smo imali ludu sreću da završimo sa pacijentima u 20h onda najčešće nitko ne zove barem dva sata. Oko 22h je taman vrijeme kad svaki odgovoran vlasnik zaključi „Mah, ajde ipak za svaki slučaj da odemo… ipak sad već povraća od popodne, a noć je pred nama, tko će to čistiti, neka mu radije daju nešto da stane povraćati.“
I tako kreće… Unutarobiteljske prepirke tko je dao psu kosti, tko nije stavio na psa zaštitu od krpelja, tko je pustio psa bez povodnika, ili kako bi to rekla naša poznata voditeljica D.T. „tko je bio najslabija karika?“

Problemi mogu biti i sezonske prirode, pa tako u proljeće u 22h najbolje se primijeti kako pas ima temperaturu, čitav dan je snužden i ništa ne jede. Pritom se vlasnik sjeti kako je pronašao krpelja na psu prije 3 dana. Ali ne, još ne stavljaju sredstvo protiv krpelja, jer je vani hladno.

Ljeti oko 22h svaki pravi čupavi pas trese glavom i češe uho. Vlasnik nije nikako stigao psa odvesti kod groomera da mu ošiša te konope koji mu vise iz ušiju. A one suhe trave se zakače, i kao rakete samo čekaju da se torpediraju u uho.
U jesen oko 22h hitno dolaze oni koji kašlju. Kao da se guši, pa kašlje, pa pobljuje pjenu, strašno je, evo čitav dan je tako, nije se smirilo, pa bi sad došli. Zarazni kašalj. Dajem uputu: kao svaka viroza kod ljudi, ovo stanje zahtijeva mirovanje. Kaže vlasnica: hm, probat ćemo, on doma najčešće miruje, ali kad ide van onda se malo mora poigrati sa drugim psima. Onda odjednom svi psi iz naselja kašlju. A najružnije kašlju noću. Ili se tada najviše se čuje? Pa onda dođu na pregled.

Noću voli doći kod veterinara čitava obitelj, svi koji se zateknu doma, nekad i susjede povedu i 1 ljubimca. Onda svi zajedno sjednu u auto, jedan nosi psa, jedan otvara vrata, jedan nosi torbu, jedan vozi, i odu. Opet mir i tišina. Samo dežurni i stacionirani pacijenti.

Gotovo svi vlasnici nas uvjeravaju da će njihovi psi lajati ako ih ostave kod nas stacionirane. Imam osjećaj da im je čak i žao kad saznaju da ne plaču za njima: “Jel plakao? Nije? Šta nije bio tužan što nas nema? Awwww…“

Oko ponoći dolaze oni brižni ljudi koji su pronašli psa dok su šetali svoja 2, i zaključili da je ipak nezgodno da zadrže 3. psa kod kuće do u jutro. Pa zvone da očitamo čip. Nema čip. I što sad? E sad više nisam dobra gospođa doktor koja bi možda rado pomogla očitati čip, nego sam prozvana neljubaznom plavušom, koja se nije sama ponudila da ostavi psa u klinici. Ali što da radimo sad? Na nekog se mora svaliti sav gnjev, a neće valjda na nepoznatu osobu koja je ostavila psa na cesti…bolje na mene… i tako svaku noć 1-2 psa.

Zimi rano jutro stižu nam sirote mace koje su se grijale na kotačima ili u motoru automobila.

Najsigurnije je vrijeme za odmoriti se između 1 i 6h. Samo treba računati da treba ustati tijekom noći oko 3h, podijeliti terapije, i eventualno prošetati starog gospodina Garu kojem se ispiru bubrezi i raspetljati macu koja izgleda poput klupka sistema infuzije i ne voli kad ju se dira po nogama.

I na kraju, zaista rijetko, događaju se one adrenalinske scene životinje u porodu, ozljede od automobilske nezgode, životinje izgrižene od strane drugoga psa, torzije želuca, psi ozlijeđeni u lovu, životinje u respiratornom distresu, malobrojni slučajevi koji zahtijevaju hitnu veterinarsku intervenciju. No tada, radi pogleda spašenih životinja i osjećaj da si im pomogao zato što si tu za njih, zaboraviš sve one ne-hitne hitne, sve one što viču preko telefona, i sa vrata, i smrdljivu manduru i neprospavanu noć.

I kad se približi 9 sati u jutro i vrata klinike samo što se ne otvore, zvoni telefon. Po glasu starija fina zagrebačka gospođa, pristojno se predstavi i ispriča ako zove prerano, već u 9h, samo da pita kad može doći sa svojom ljubimicom. Treba rendgen jer joj se čini da je progutala „rajsnedlu“…

 

Lea

www.klinika-kreszinger.com

https://www.facebook.com/klinikakreszinger/

Kategorije : Ljubimci
Oznake :