SENZORNA SENZACIJA NAŠEG DOŽIVLJAVANJA

000001 30/06/2020 No Comments

SENZORNA SENZACIJA NAŠEG DOŽIVLJAVANJA

Interesantna je sposobnost ljudskog uma. Dok istovremeno obitava u sadašnjosti, ljudski um, bez problema se može pozabaviti analizom neke scene iz prošlosti ili može pristupiti zamišljanju budućnosti. Te fantastične mentalne sposobnosti očito su omogućile čovjeku i čovječanstvu razinu civilizacije na kojoj se ona upravo nalazi i uz pomoć kojih i dalje napreduje. Meni navedene sposobnosti itekako pomažu pri pisanju.

Kao i svako drugo ljudsko biće i ja prebivam ponekad u prošlosti. Na neki način istražujem nekadašnju sadašnjost, istražujem „artefakte“ prošlosti. „Najviše“ me u toj prošlosti zanimaju trenuci kada sam bio sretan. Ispitujem tragove nekadašnje sreće, izučavam ih i tražim način kako da ih prenesem u svoju sadašnjost.

Kao i svako drugo ljudsko biće i ja ponekad prebivam u budućnosti. Projiciram se u budućnost na način da zamišljam završenu situaciju nekog događanja koje se još odvija u sadašnjosti ili koje se još nije ni počelo odvijati, a ja već u glavi zamišljam nekoliko solucija određenog događanja. Tako je očito napravljeno da ljudski um radi, ponekad ubrzano, unaprijed – kao pri šahu. Već sada predviđamo poteze drugih i naše. Ponekad te poteze ne procjenjujemo dobro, ponekad ih procjenjujemo površno. Možda u tome i jest stvar? Možda se iz tog razloga i učestalo i projiciramo u budućnost? Da bi predvidjeli one prave poteze života i nas samih, tko zna?

informationcroatia.com

No, projicirali se mi našim umom u prošlost ili budućnost, kao poligon tog projiciranja služi nam sadašnjost, u kojoj bi trebali objediniti naše senzorne senzacije doživljavanja prošlosti i budućnosti. Odnosno našu percepciju ne bi previše smjela zaokupiti niti prošlost, niti budućnost. Sve bi trebalo biti umjereno. I sadašnjost, naša sadašnjost, nikako ne bi smjela biti zasjenjena niti prošlošću, niti budućnošću. Iako su i prošlost i budućnost idealni „poligoni“ u koje naš um voli pobjeći, u koje se voli „skloniti“ od ponekad „nesnosne“ sadašnjosti.

Sve je to legitimno i sve to pomaže našem umu, da ostane mentalno svjež i ono najvažnije – zdrav. A sve se to odvija kroz tu neku vrst našeg eskapizma – bijega od „stvarnosti“, bijega od nas „samih“, bijega od definicije „naših stvarnosti“ koja je u sadašnjosti ucrtana „debelom linijom“. Dok, normalno, u prošlosti ili budućnosti „definicija naših stvarnosti“ dobiva neke druge parametre i dimenzije. I zato i volimo toliko prebivati u prošlosti, pa i u budućnosti.

Sličan eskapizam, odnosno bijeg od stvarnosti pruža nam umjetnost. Dok odlaskom u vlastitom umu u prošlost i budućnost modificiramo stvarnost, prisjećajući se nekih boljih vremena ili želeći neka bolja vremena za nas same, tako u umjetnosti modificiramo stvarnost, ali preko mašte. I dok se u umjetnosti nalazimo u zoni mašte i upotrebljavamo sve moguće tehnike mašte, u našim projiciranjima u prošlost i budućnost koristimo kombinatoriku vlastitih misli kako bi „modificirali“ vlastitu prošlost ili vlastitu budućnost. No, pri tom ne smijemo zaboraviti na sadašnjost.

I, iako nam se naša sadašnjost u nekim trenucima, iz tko zna kojih razloga, ne mora sviđati, ne smijemo zaboraviti samo jedno. I prošlost, koju ponekad volimo glorificirati i nekad sama bila je jednom sadašnjost, da bi se zatim lagano pretočila u prošlost.

Pa i budućnost, „lijepa budućnost“, koju svi za nas same priželjkujemo, neće uvijek biti „samo“ budućnost. I ona će se jednom pretočiti u sadašnjost. I ona će jednom postati dio naše sadašnjosti. I to je ono što bi nas trebalo tješiti.
I to je ono što bi nam trebalo davati onu vječitu nadu.

 

Tihomir Mraović

 

Kategorije : Knjige