SHOULD I STAY OR SHOULD I GO

000001 02.11.2019. No Comments

SHOULD I STAY OR SHOULD I GO

Jedna od neizostavnih pjesama na izlascima koju često puste pred fajrunt, „Should I Stay or Should I Go“ je pitanje svih pitanja danas u Hrvatskoj.

Je li stvarno došlo do fajrunta?

Više se Hamletovo „To be or not be“ ni ne spominje osim na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Činjenica je da nam ljudi svakodnevno odlaze. Gostujući s predstavama po lijepoj našoj nisam mogla ne primjetit pustoš, zatvorene radnje, kuće na prodaju, da ne nabrajam.

Kad pogledamo tko nam je sve otišao zadnjih nekoliko godina preko granice ili na „onaj“ svijet ne možemo se ne zapitati, a tko nam je ostao?

I to uistinu plaši.  Kaže se da ne znaš što imaš dok to ne izgubiš.

Nije lako pisati o problemima u društvu, kojih očigledno ima, a sigurno se kriju i u razlozima zbog kojih ljudi odlaze. Opće nezadovoljstvo, nezaposlenost, nemogućnost napredovanja, sustav koji očito ne funkcionira, negativne vijesti kojima kao da ne možeš pobjeći. Zatim društvo koje je preuzelo ulogu i suca i žrtve, pa se međusobno optužujemo, osuđujemo, često unaprijed.

Nije ni čudo da je mjehur od sapunice morao puknut. Kao da se scena preselila na ulicu.

Kada uđem u dućan pitaju me znam li nekog tko bi radio, kad sjednem u kafić isto pitanje, odem u restoran konobar odlazi u inozemstvo, traži se novi.

Jedino gdje me to ne pitaju je u mojoj branši.

Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, Splitu i Osijeku, umjetničke škole, privatne glumačke škole i drugi izbacuju godišnje priličan broj glumaca i glumica koji obzirom na malo tržište nemaju gdje raditi. Nas je sve više, a posla je sve manje, bilo unutar kazališta ili izvan njega. Prije je to bilo drukčije, bar tako kažu, svi su se više manje znali i nije bilo potrebe za audicijama. Danas nas je toliko da mnogi mijenjaju profesiju ili odlaze. Glumcima je potreban kontinuitet do kojeg je teško doći. Audicije za kazališne predstave su rijetka pojava, za film još rijeđa i uglavnom na poziv. Uvijek isti i uvijek isto.

I, kako onda doći do uloge?

Često me pitaju zašto vi glumci nemate neke agente? Na žalost, nemamo.

Mi sve moramo sami i nitko nas na to nije pripremio.

Vani ne možeš ni pristupiti audiciji bez agencije i agenta. Kao što glazbenici imaju menadžere tako i mi glumci trebamo agente koji bi nas zastupali.

Drugo, postavlja se pitanje autorskih prava koja su vani također izregulirana, međutim ne znam pravi razlog zašto, ali kod nas nisu. Mi ih niti nemamo. Da bi to postigli potrebno je postaviti tu točku na dnevni red, znamo gdje.

Društvene mreže su postale glavno sredstvo komuniciranja i informiranja.

I dok „in“ ili „out“ stylinzi ne mogu proći nezapaženo, tako i glumci odlaze u mirovinu u tišini, kao da ih nije ni bilo.

Pitanje je hoće li uopće biti mirovina u ovoj državi?

Da ne mislimo da je samo kod nas tako, dovoljno je upaliti televiziju i zapitati se.

Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo?

(Paul Gauguin, 1897)

Nastavak u nešto vedrijem tonu slijedi,

a dotad STAY TUNED.

 

Anica Kovačević       

https://www.facebook.com/anica.kovacevic.7

https://www.instagram.com/akmikica/?hl=en

Kategorije : Gluma
Oznake :