SHOW MUST GO ON!
000001 06/08/2019 No Comments
Početak rada na novoj predstavi je jedan od najljepših dana u našem, kazališnom poslu. Za razliku od dana premijere kada se nad svima nadvija osjećaj strepnje, isčekivanja i straha od konačnog ishoda, prva čitaća proba obično je puna optimizma, smijeha i nade u ugodnu suradnju. Trebalo je tako biti i prošli ponedeljak kada smo se, zajedno sa svojim autorskim timom i glumačkim ansamblom, okupili u prostorijama HNK Osijek. Pred nama su bili otvoreni svježe iskopirani tekstovi komedije „Trenk iliti Divji baron“ proslavljenog dramskog trojca Mujičić-Senker-Škrabe. Predstava koju ćemo raditi sljedećih dva i pol mjeseca duhovita je persiflaža mita o Barunu Trenku koja gaji tip humora Crne Guje, zdravo poigravanje s hrvatskom poviješću na tragu kultnih Priča Broja 1 iz stripa Alan Ford. No, umjesto zadovoljstva i optimizma, nad svima nama nadvio se veliki tamni oblak, a u ansamblu je zjapila ogromna nenadoknadiva rupa. S nama je tog dana za stolom trebao sjediti i prijatelj, ljudina i veliki glumac Aleksandar Bogdanović.
Na žalost, njegov život (barem ovaj zemaljski dio) je naprasno prekinut mjesec dana ranije kada ga je bahati klinac bez vozačke dozvole pregazio autom na pješačkom prijelazu nadomak kuće. Aleksandar te večeri nakon odigrane predstave nije ostao na još jednom piću s kolegama već je pošao kući, obitelji. Bahata zlatna mladež čije karakteristike kao da su prepisane iz brojnih sličnih slučajeva proteklih godina (bez vozačke, s mnoštvom ranijih nekažnjenih prometnih prekršaja, tata policajac spreman pokrenuti veze, profili na društvenim mrežama prepuni fotografija s bijesnim autima i linkova na glazbeni šund) nije ni razmislila treba li stati nakon što su ga pregazili, čovjeka, već su odjurili dalje u noć. U autu se sa ubojicom vozilo i troje suučesnika u tom ubojstvu (iako se već, usprkos svjedocima, navelike friziraju policijski izvještaji kako bi se „spasili“ neki od njih) od kojih je najmanje jedna iz auta polaznica MEDICINSKE ŠKOLE. I od nje bi sad trebali očekivati da će danas, sutra raditi u zdravstvu? Kako, kad je očito da empatiju nije razvila? Kad umjesto Hipokratove zakletve komotno može polagati hipokritsku? A roditeljima tih monstruma su za čitav slučaj krivi novinari koji čeprkaju po slučaju umjesto da ostave institucije da NE RADE svoj posao. I što će se dogoditi? Uvjetna kazna, rad za opće dobro, odlazak na studij u inozemstvo dok se sve ne zataška, ne zaboravi? A djeca su ostala bez oca, supruga bez muža, kazalište i film bez dramskog prvaka i vrhunskog glumca! A što je nama preostalo? Nemoć! Bolna nemoć da išta promijenimo u ovom slijepom crijevu svijeta gdje vlada krivosuđe, nepravda i zlo.
Najtužnija čitaća proba u mom životu nastavila se u obližnjem kafiću gdje smo se, uz kavu i čaj, prisjećali anegdota sa Acom. I polako, osmijeh je zamijenio suzu, nada nadjačala očaj. Život ide dalje, rad na predstavi se nastavlja, show must go on! Kažu da predstava živi dok ne umre njen posljednji gledatelj. Nadam se da isto vrijedi i za ljude. Ostaju filmovi, serije, sjećanja na predstave rađene sa Acom. Sve te bahate drumske ubojice i razbojnici nestati će jednog dana, nitko neće proliti suzu za njima. Grijeh je i pomisliti, a kamoli napisati, ali vjerojatno bi i njihovim vlastitim roditeljima laknulo da ih nema. A Acina djela ostaju, u sjećanjima mu radimo hram kakav je zaslužio. I u nove predstave biti će utkan dio njega, glumačka energija koja se mota po osječkim kazališnim daskama. Svaki smijeh koji dobijemo, svaki aplauz koji zaslužimo, u sve će biti utkan dio Ace i svih ostalih kazalištaraca koji su nas prerano napustili. Povezanost te velike kazališne obitelji ne mogu rasturiti te lutke od krvi bez trunke ideje, koje ubijaju na cesti, kurvini sinovi. SHOW MUST GO ON!
Mario Kovač
Ostavite komentar
Vaša email adresa neće biti objavljena. obavezna polja su označena *