Sklonište od oluje

000001 14.04.2019. No Comments

Sklonište od oluje

Kao dječak sam vrlo rano shvatio da stvarnost svojom krutošću i inzistiranjem na nepromjenjivim fizičkim zakonima, omeđuje granice naše percepcije. A mašta je bila ta koja ih proširuje.

Uz ovu našu stvarnost postojao je još jedan paralelni svijet. Kako je stvarnost imala svoje granice koje nam je željela nametnuti (i to još uvijek želi), i omeđiti naše prostore „kretanja“ i „razmišljanja“ – priklonio sam se tom paralelnom svijetu, u kojem nije bilo nikakvih granica.

Taj paralelni svijet sačinjavala je televizija, filmovi u kinu, stripovi, glazba, knjige, i svi oni sadržaji koje sam u njima mogao pronaći, a koji su poticali moju maštu.

Dugo mi je trebalo da pojmim, da stripove i knjige i filmove uopće rade ljudi (kao dječak mislio sam da nam oni doslovno dolaze kao kakav „dar s neba“). Kada sam shvatio da sve to rade ljudi, bio sam fasciniran. Još više sam bio fasciniran kada sam otkrio, da i sam mogu crtati, pa i pisati, odnosno nešto izmišljati. No, taj početni impuls za kreativnost nije pao s neba. Bio je rezultat mnogobrojnih utjecaja. Sve ono što sam naveo: stripovi, knjige, filmovi, televizija, glazba; svi ti sadržaji prelijevali su se u mene, i polako su punili moj kreativni rezervoar.

S druge strane bio je tu utjecaj i moje obitelji.

Majka je uz svoj računovodstveni posao glumila u amaterskom kazalištu, otac je uz svoj posao inženjera znao s vremena na vrijeme nešto lijepo nacrtati, brat još dan danas zna napisati lijepu pjesmu. U tom kreativnom okruženju i sam sam se probao kreativno izraziti…

Sa dvanaest godina napisao sam svoju prvu priču. Tada sam prvi put shvatio da mogu biti više od jedne osobe.

Konvencija u našem svijetu nalaže da smo svi mi jedna osoba, odnosno da imamo čvrsti i provjerljivi identitet. Pisac, kada piše, ima privilegiju biti više od jedne osobe, ima u sebi privilegiju izgraditi u sebi i nekoliko identiteta koje će zatim pretočiti u svoje pisanje i kako bi to pisanje bilo što uvjerljivije. Kada bi pisac bio cijelo vrijeme jedna osoba, vjerojatno ne bi mogao ništa i napisati. No kad pisac krene zamišljati i „pretvarati“ se u druge osobe to je, ustvari, trenutak početka pisanja.

S petnaest godina počeo sam intenzivnije pisati.  Razlog je „jednostavan“.

Našao sam se na raskrižju mladosti i „zrelosti“. Opraštao sam se sa djetinjstvom, a jedan dio tog djetinjstva – igra – to mi je falilo. Bez toga očito nisam mogao. A kako se odrasli čovjek ne može igrati, barem ne javno, transformirao sam taj ključni dio svog djetinjstva u pisanje, u vlastitu kreativnost. U pisanju, u umjetnosti se mogu nastaviti igrati. Mogu još uvijek biti dijete u vlastitoj umjetnosti. Mogu izmišljati, maštati, glumiti da sam tisuću drugih likova, a da mi to nitko ne zamjeri.

Dakle, tako sam to riješio, ipak sam uspio transformirati i na sigurno skloniti ključni dio mog djetinjstva, pred značajnim preobrazbama koje su me čekale u životu.

Sklonio sam na sigurno svoju maštu u pisanje i nastavio sam posjećivati paralelne svjetove: književnosti, stripa, kazališta, filma, glazbe.

Sve su to različiti prekrasni izdanci istog, cjelovitog prekrasnog svijeta koji počiva u našoj mašti.

I dan danas sklanjam svoju maštu na sigurno od svih bura i oluja stvarnosti. Sklanjam je na jedino sigurno mjesto na ovome svijetu koje mogu zamisliti…

 

A to je…

 

Svijet umjetnosti…

 

Tihomir Mraović

Kategorije : Umjetnost
Oznake :