SLAVA I MORE

000001 28.04.2020. No Comments

SLAVA I MORE

Dragi čitatelji,

prilikom jednog gostovanja u cijenjenoj znanstvenoj emisiji, javio mi se jedan čovjek. Dogovorili smo da se tematsko područje koje je vrlo zanimljivo približi čitateljima.
Budući da smo uglavnom razbacani na sve strane i ne stignemo obaviti sve u rokovima, nepredviđeni događaji nas uglavnom dodatno iznenade.

Sjećate se prošlog teksta o trudu što i kako pokrenuti u Republici Hrvatskoj? Ideja koju sam tad predlagao odnosila se na sedamdeset metara visoku “gigantsku, moćnu” skulpturu Isusa Krista koji hoda po moru, u našem Jadranu. Tu moju zamisao pročitao je i jedan skroman, jednostavan redovnik, dragi starac.
U slučajnom susretu me prepoznao i upitao: “Jeste li Vi onaj mladi umjetnik, ako se dobro sjećam, koji planira ostvariti onaj velebni projekt Stvoritelja Isusa Krista u našem Jadranu?”
Potvrdno sam odgovorio.
Upitao me: “Kako to uopće planirate izvesti?”
Vjerom, rekoh mu.

Na to se on osmjehnuo, potvrdno klimnuo glavom i pomalo suznim očima od radosti i bez bilo kakvih daljnjih dodatnih pitanja uputio me desno na križanje staze.
Nisam znao da ću upravo tamo sresti odgovor na moju vjeru.

Na moje iznenađenje, na upućenom mjesto na koje me je poslao ovaj dragi stari redovnik, dočekala me skupina ljudi, kasnije sam u razgovoru saznao moćnih investitora, redom vjernika. Predstavili su se kao prijatelji starog redovnika. Uz uobičajeno upoznavanje i predstavljanje jednih drugima, dotaknuli smo se i teme mojeg rada, dugo osmišljavanog projekta Isusa Krista, odnosno skulpture o kojoj sam govorio i starom dragom redovniku.
Pokušao sam svim prisutnima predstaviti zamisao o mojem životnom projektu.
S velikom znatiželjom pitali su me: “A kako Vi to planirate u ovo današnje vrijeme, kad znate da vremena za ulaganja, posebice u maloj Hrvatskoj, nisu baš najbolja?
Odgovorio sam kratkom i jasnom riječju: “Vjerom.”

Nato je jedan čangrizaviji od njih, čovjek slabije vjere, usput dobacio kako maštarije i umjetnost ne mogu ništa, i pokušao je obezvrijediti cijelu moju zamisao pred svima njima. Taj gospodin mi nije vjerovao, kako je rekao, jer ima previše prepreka i nepoznanica u mojoj priči.

Kako bih ga prekinuo, odgovorio sam mu: “Poštovani gospodine, Vaša je vjera očito vrlo slaba, poput Svetog Petra ste počeli tonuti, ne vjerujete u Isusa Krista koji hoda po moru… Nažalost u tom slučaju ja Vam ne mogu pomoći. Ali isto tako niti Vi mene ne možete razuvjeriti u nešto u što ja vjerujem.”

Ispričao sam njemu i ostalima jedan vrlo zanimljiv istinit događaj iz tisuću devetsto devedesete godine, koji sam osobno doživio.
Kao mladi student bečke akademije bio sam pozvan na banket bečkog visokog društva, u Austrijski parlament u Beču. Među uzvanicima se nalazilo mnogo uglednih i iznimno utjecajnih ljudi te zemlje.
Sjećam se kako mi je igrom slučaja i spletom nevjerojatnih okolnosti prišao jedan naočit stariji gospodin, koji mi je izrazio dobrodošlicu, prijateljski poželio da provedem ugodnu večer i upitao me: “Kako ste i kako Vam se sviđa sve ovo što vidite ovdje?”
“Dolazim iz Hrvatske, sve mi je novo, ali moram priznati da sam oduševljen svime što vidim večeras, i iznimno mi je drago što sam ovdje.”
Pitao me kako mi je na studiju, pretpostavljajući da studiram. Sjećam se kako sam nešto kratko odgovorio, i kako se običan ugodni razgovor odjednom naglo i brzo prekinuo. Taj isti gospodin pozvao u tiši i prisniji dio dvorane Parlamenta.
Rekao mi je: “Znate li da turizam grada Beča ostvaruje prihode na razini od gotovo deset milijardi dolara godišnje, a temelji se na umjetničkoj pjesmi slavuja?”
Nastavio je dalje: “Jednom davno u Beču je živio mladić, sad već svima poznatog i slavnog imena i prezimena, Wolfgang Amadeus Mozart, koji je u tišini čuo pjesmu slavuja. Uglazbio ju je u simfonije i predstavio caru Monarhije. Car je oduševljeno prihvatio te simfonije i danas imamo jedan od najjačih turističkih brendova, po kojem je Beč prepoznat u cijelom svijetu. I to upravo zbog te pjesme slavuja!”
“Vi ste umjetnik, trebamo vas!” nastavio je taj uvaženi gospodin.
“Austrija treba takve umjetnike!” rekao mi je i potapšao me prijateljski.
Nisam tada znao, ali gospodin koji je sa mnom razgovarao prijateljski bio je budući austrijski predsjednik, dr. Heinz Fischer.

Nakon ovog kratkog i istinitog iskustva, nastavljam i vraćam se na dio teksta sa sumnjičavim sugovornikom. On kao i svi prisutni ostao je potpuno začuđen mojim navedenim primjerom te daljnjim razgovorom i događanjima .
Odgovorio sam mu: “Skulpturu Isusa Krista, poštovani gospodine, posjećivat će mnogi turisti. Novca će biti, i uvijek ga ima. Božja providnost će se pobrinuti za to.

U moju skulpturu bit će ugrađena i povijesna tematska arhitektura, podmorje ispod Kristovog stopala bit će pomorski tematski ostakljen restoran s pogledom na ribe koje slobodno plivaju u našem predivnom Jadranskom moru. To je more jedan od temelja gospodarstva Republike Hrvatske.
Gosti će blagovati ispod Kristovog stopala, jest će predivnu i čistu, svježe dopremljenu i netom ulovljenu ribu, domaći pšenični slavonski kruh, obroke začinjene našim domaćim uljima i kolačima spravljenima u domaćoj radinosti.
Uživat će u prekrasnom pogledu prema dubini, u jata kroz stakla podvodnog restorana. A moći će kasnije i roniti… Bilo bi to autorsko djelo s mnoštvom detalja…”

Kada je vidio nekolicinu moćnih investitora kako potvrdno klimaju glavom, čovjek je ostao bez riječi… Uz primjedbu da ima slabu vjeru, jedan od njih mu je rekao: “Einstein je rekao, nikad ne zaboravi, dragi prijatelju: ‘Mašta je važnija od znanja…’”

Dragi čitatelji, okružite se dobrim ljudima, idejama, slavujima i jadranskim ribama…

To nam je budućnost.

 

Nikola Šanjek

https://www.facebook.com/nikola.sanjek.7

Kategorije : Umjetnost
Oznake :