SPASONOSNA NIT

000001 22/07/2019 No Comments

Po legendi izvorni labirint, od kojeg je uopće krenula legenda o labirintima, sagrađen je na otoku Kreti. Dogodilo se to u davna vremena kada je družica kralja Minosa, kraljica Pasifaja, iz nekog razloga, začela sa bikom, i iz tog „fantazmagoričnog odnosa“ donijela na svijet fantastično biće, križanca bika i čovjeka, mitsko biće Minotaura. Da bi sklonio „plod“ sramote svoje družice i kraljice, Kralj Minos dao je izgraditi labirint u kojeg je sklonio inkriminiranog Minotaura, koji je od tada lutao hodnicima labirinta, tražeći po njima nedužne žrtve, koje su neoprezno zakoračile u njega.

Legenda o Minotauru se referira na puno toga. Biće koje hvata ljude po labirintu, dok oni izgubljeno lutaju? Nije li to slika današnje civilizacije? Nije li se ljudska civilizacija našla u svojevrsnom labirintu? I ne traži li upravo izlaz iz njega? A neko „fantastično biće“ satkano od potresa, poplava, uragana i vulkanskih erupcija, upravo traži civilizaciju kroz hodnike „labirinta“ i čeka trenutak da posve završi s njome…

Legenda o labirintu svakako govori o nekom „globalnom“ svijetu suodnosa između čovjeka i prirode, koji je danas prisutan i vidljiv. Ali isto tako, ta legenda može se odnositi na bilo koju individualnu sudbinu, na bilo kojeg čovjeka na planeti Zemlji.

Nije li labirint samo umišljaj usamljenih ljudi? Nevidljiva konstrukcija koja je za sve druge neprimjetna? Možda i je? Ali za onoga koji se osjeća kao da je u labirintu, u njegovoj glavi ta konstrukcija postaje itekako opipljiva i stvarna. I taj navedeni čovjek stvarno se sudara sa zidovima labirinta, zidovima koji za nikog drugog ne postoje osim za njega.

Vjerojatno je svaki čovjek barem jednom u svom životu osjećao kako se nalazi u nekoj vrsti labirinta u kojeg nitko drugi ne može ući, a on iz njega ne može izaći, osjećajući se pri tom izgubljeno. Događa se to kada se razmišlja o životu, kada se čovjek susretne sa ne/komunikacijom pri susretu s drugim ljudima.

Što bi olakšalo?

Kada bi nekim čudom posjedovali mape labirinta života, one bi nam ukazivale kako da se krećemo unutar „zidova labirinta“. Ali takve mape, za sada, nitko se nije sjetio proizvoditi. A bilo bi nam uistinu lakše kada bi svatko od nas dobio mapu s kojom bi se kretao kroz labirint života. Svaka mapa individualno bi se prilagođavala i vrijedila bi samo za pojedinca kome je namijenjena. Nikom drugom ne bi poslužila. Ali za sada takvih mapa nema. I na nama je da se snađemo kako znamo i umijemo kada zakoračimo u neki „labirint“.

Kada pogledamo moderne gradove, kada se nađemo u njima, kada zakoračimo u njih, shvaćamo… Pa i oni su moderni labirinti! Lako se možemo izgubiti u njima. S druge strane možemo se lako izgubiti i u labirintu prirode.

Labirinti gradova i labirinti prirode su se isprepleli i prepriječili na putovima naših života. Postavlja se jednostavno pitanje. Kako onda pronaći izlaz iz modernih labirinata? Kako?

Rješenje za sve probleme naizgled je jednostavno. Kada se je junak Tezej spremao ući u labirint, kako bi dokrajčio teror Minotaura, Arijadna, kći kralja Minosa, savjetovala mu je da sa sobom ponese klupko konca koje treba odmotavati od ulaza u labirint, i po hodnicima labirinta. Saslušavši Arijadnin savjet, ostavljajući iza sebe trag niti, Tezej je uspio ući u labirint, obaviti svoj posao, i zatim se po niti vratiti van.

Nešto slično trebali bi učiniti i mi. Trebali bi u životu pronaći spasonosnu nit, koju ćemo ponijeti sa sobom u „labirint“ i vući je sa sobom kroz mnogobrojne hodnike, a zatim se po istoj niti elegantno vratiti i izvući van.

To bi moglo biti rješenje.

Vjerojatno je takva spasonosna nit za svakog čovjeka individualna?

„Spasonosna nit“ za koju se ja osobno hvatam, kako bih izašao iz „labirinta“, satkana je od duhovnosti, umjetnosti i znanosti. Za mene je to jaka i moćna nit, vrlo čvrsta. I vjerujem da ona ima moć izvući bilo kojeg čovjeka iz labirinta.

Ja sam svoju „nit“ pronašao.

Potražite, potražite i vi svoju nit. I Krenite. Krenite iz „labirinta“.

Pronađite izlaz.

Pronađimo ga zajedno…

 

Tihomir Mraović