ŠTO FALI LIJEPOJ NAŠOJ DA BUDE JOŠ LJEPŠA

000001 08/08/2019 No Comments

Ima nešto puno značajnije od završene fotografske škole, ulaska u prestižna likovna udruženja, dobivanja međunarodnih nagrada, kupovanja skupocjene foto opreme i zarade velikih novaca.

Značajnije je biti čovjek.

Kad dogovoriš s klijentom fotografiranje, uvjeriš ga da je dobio odlične popuste i čim klijent okrene leđa u društvu se hvališ kako si masno naplatio posao. Ne sviđa mi se takav kolega, niti društvo koje ga tapša po ramenu.

Bilo bi nam bolje kad bi drugima radili ono što bi voljeli da drugi rade nama.

Presretan sam kad klijentu dam više od očekivanog. Većina njih to primijeti i neki se zahvale riječima, mejlovima ili daju veći honorar.

Zamislite Hrvatsku gdje radnik daje više, a poslodavac jedva čeka to nagraditi.

Normalno je da neki klijenti to ne primijete, jer imaju velike projekte i fotograf je samo jedan mali kotačić. Ponekad i zaborave platiti zbog gužve. Ne valja odmah klijenta ogovarati na sva zvona, već ga samo podsjetiti. Jako malo je zlonamjernih i trebali bi dobrim pobjeđivati zlo.

Ogovaranje i trač ne bi trebali postati normalan razgovor. Umjesto da hvalimo uspjehe naših kolega mi iz ljubomore tračamo. Sretni smo kad drugome ne ide, pa umišljamo kako smo mi bolji.

Svatko normalan zna da u svim poslovima, pa tako i u fotografiji, ima uspona i padova. To su prolazne stvari iz kojih lako vidimo tko je čovjek pored nas.

Ponekad je dovoljno popiti pivo s kolegom koji je ostao bez posla. Znam koliko je to meni značilo kada su propale novine za koju sam fotografirao. Našao sam se na burzi za zapošljavanje u dugovima jer nisam dobio plaću tri mjeseca. U potrazi za bilo kakvim fotografskim poslom, s toliko iskustva i talenta, osjećao sam se jadno i poniženo. Trebalo je dosta vremena da ponovo stanem na noge. Pravi prijatelji su uvijek bili uz mene dok su se drugi naslađivali nad mojom nevoljom.

Ako želimo bolje živjeti i biti uspješnije društvo trebali bi pomagati jedni drugima. Veseliti se uspjehu drugih kolega i bodriti one koji nisu imali sreće. Nisu to neke velike žrtve niti bi ugrozili svoj posao.

Svi smo svjesni važnosti dobre fotografije u marketinškom komuniciranju. Ali kad pogledate oglase i billboarde u Hrvatskoj ne izgleda baš tako. Po mojoj procjeni svega 20 posto fotografija za potrebe marketinške komunikacije su vrhunski odrađene, a ostalih 80 posto su tematski i likovno više ili manje promašene, pa čak i kontraproduktivne. Ne znam zašto kod traženja ponuda većina klijenata ne zahtjeva od fotografa njegov portfolio. Na taj način bi spriječili fotografe koji snimaju reklame za ćevabdžinice tako da im ćevapi izgledaju ljubičasti kao prsti natečeni od gangrene.

Naputovao sam se po Hrvatskoj zbog reportaža i ušao u poduzeća i domove puno ljudi koji su me fascinirali svojim poštenjem, iskrenošću i dobrom namjerom.

Mi više ne prepoznajemo takve ljude među nama kada ih sretnemo zbog silnih priča o prevari, laži, mitu i korupciji. A bez dobrih primjera i uzora ne možemo niti dobro živjeti.

Evo jedan dobar primjer. Skupila se nekolicina poduzetnika koji su svojim marljivim radom i poštenjem u Hrvatskoj postali uspješni. Odlučili su motivirati najpoštenije radnike. Napravili su projekt Mali svjetionik s kojim nagrađuju najboljeg radnika. Prošle godine je Mato Orlović proglašen najboljim radnikom u Hrvatskoj. Nagrađen je sa 50 000 kuna. Mate je 10 000 kuna odmah donirao onkološkom KBC-u u Zagrebu.

Kako je lijepo kad dobro potiče dobro. Fotografirao sam Matu i njegovu suprugu u momentu kad je saznao da je dobio nagradu. Svi smo plakali od veselja. Jedva sam ih snimio od suza. Njih ne poznajem, ali sam kroz njih prepoznao što fali Lijepoj našoj, kako bi bila još ljepša.