Sve oko mene loknice i šiške
000001 02/02/2019 No Comments
Recimo da je došlo proljeće. Nekako ga baš ne vidim, ali ja sam dalekovidna po dioptriji, pa eto, vjerojatno ne vidim ono što mi je ispred nosa. Doduše hladnog kao led i crvenog, jer je 10 iznad nule i opet sam na početku. Recimo da je došlo proljeće…
# no fake
Danas su sve brojniji i sve glasniji pokreti da moramo biti svoje i prirodne. Iz moje perspektive, većina je u zabludi. Što znači biti prirodan i svoj? Ne farbati kosu, nokte? A zašto onda proizvođači izbacuju na tržište „cruelty free“ farbe, veganske maske, šampone, regeneratore, paste, i ostalo? Moje stajalište je uvijek bilo ako vidite ženu s roza kosom, to joj je prirodna boja. Nokti su prirodno usklađeni s bojom outfita. Usne kao medicinke su zato ako padne na nos, da se odbije i nastavi hodati. Ispod svega toga netko diše, prirodno je. Nema smisla ismijavati nešto što nekoga veseli, što ga čini da bude on, ona ili ono. Ako mi nemamo hrabrosti ili potrebe to napraviti, ne znači da smo mi u pravu, a drugi u krivu. Samo smo kardinalni fejkeri koji driblaju po principu „fuj-da-mi-je“. Nemojte to.
# back to myself
Jeste li se ikada uhvatili u momentu da želite nešto iz prošlosti? Nemojte lagati sami sebi, jeste. Kao i ja i svi koje znam. Ljudski mozak je čudan, ženska mašta još čudnija. Žensko uvjerenje, ….neopisivo. Na kraju, normalno. Imamo svoje cikluse. Uspone i padove s periodičkim vraćanjem u sigurnu zonu. Da li je to mjesto, osoba, odjeća ili frizura, nije važno. Važno je da nam stvara osjećaj ugode. Ako malo pomnije promotrite, sve se nekako vrti u krug. Recikliraju se stare ideje u šišanju, bojenju, dužini kose, načinu češljanja. Zašto onda ne biste imali svoje želje na prvom mjestu? Iznijeli ih svom stilisti i zajednički napravili dobar projekt? Back to myself!
# hide and seek
Zabavlja li vas prepoznavanje prirodnih crta lica ispod naslaga primera, tekućeg pudera, korektora, sjenila za contouring, praha za setanje, rumenila, highlightera, sjenila za oči, tuševa, maskara, ugrađenih trepavica i ostalog? Balansiram između osupnjivanja muškog roda kad vide ženu ujutro bez šminke i moje egzistencije kao žene. Stavljam se u njihovu poziciju i shvaćam da bi moja reakcija bila ista. Čak i da se kao žensko probudim pored žene. Isti stav. Zašto toliko? Zašto skrivanje? Svijet ide prema individualnosti, otkrivanju činjenice da smo ono što jesmo. U tome i jest najveća ljepota ali i najveća zabluda. Ako se osoba osjeća ugodno s puno šminke na sebi, ako je stavila tuš na kapke i tenisice za trčanje na noge, pa što?! Stavila je. To je ona. Ne paše vam? Onda dalje od nje, u skokićima… Dakle, ako se skrivate iza maske jer smatrate da ste nesavršeni, nemojte, nema potrebe. Svatko od nas je savršen upravo takav kakav je. Ako s druge strane, jednostavno volite stavljati tonu svega na sebe iz gušta, i činite to samo zbog sebe, pa … nastavite.
# blonde and blonder
U familiji imam varijacije plavuše od tamne do platinaste, od 16-70. Ponekad mi se čini da smo pokretne mete vicevima o plavušama, ali ono što smo jesmo, što je iza nas govori suprotno. Moramo li stvarno robovati stereotipima? Danas, u doba visoko kvalitetnih boja za kosu? Kad sam htjela odrezati šiške, a naravno da ih i jesam, komentari iz bliže okoline su bili da izgledam kao prototip toga što radim. Lupilo mi je na psihu, no za pol sata sam bila kao nova. Htjela sam, napravila sam. Moje su. I više nije bilo govora o tome. Struka je rekla da je ok, ja sam bila zadovoljna. Meni je bilo više nego dovoljno.
# I want it all
Frizeri znaju da se malo tko prepusti njihovim rukama bez grčevite borbe. Nedavno sam imala priliku vidjeti klijenticu koja je došla u salon i rekla – „Hoću izmjenu, ne zanima me što, ali da izgledam drugačije. Svi me znaju s istom frizurom i bojom zadnjih 20 godina!“ Izazvala je opću pomutnju. Mijenjala se dužina, boja, frizura, klijentica je izašla kao nova osoba. Probudila je u sebi ono nešto. Ponekad kad je želja za promjenom jaka, trebamo napraviti drastični rez i sve okrenuti za 180 stupnjeva. Ponekad jednostavno nema kompromisa.
Zaključak
Zadnjih 11 godina sam prolazila transformacije kojima nisam znala pravi razlog. Dugu plavu kosu sam prvo obojala u tamno smeđu jer su plavuše znate-već-kakve, a ja sam željela biti podobna. Bila sam izgubljena s garderobom jer se nisam znala ni našminkati kao brineta. Ništa mi nije bilo komplementarno. Vratiti se nazad u plavu je bilo teško, pa sam posvijetlila i prešla i crvenkastu nijansu. Ukratko, izgledala sam kao srnina ritica, a ne onako kako sam si ja zamislila. Dodatak svijetlijih pramenova je ublažio stanje, ali se nisam našla u tome. Onda sam odrezala kosu do ispod ramena, stepenasto, pa zatim posvijetlila, odrezala šiške, pa odrezala dužinu do brade i potamnila. Tako je bilo dvije godine, i onda je krenulo posvijetljavanje. Prvo ombre, prirodniji look, pa pramenovi, pa onda opet ombre zagasitije da bi mi nakraju pukao film i vratila nazad pramenove. Najsvijetlije. Slika na blogu je prije toga. Zašto vam ovo sve pišem? Zato da shvatite da ništa nije konačno. Imate pravo imati svoje mišljenje, ali i ne biti rob svog mišljenja. Opet ću biti dosadna s ulogama koje imamo u životu, ali baš zato nam treba ventil, kreativnost, individualizacija. Da barem na sate budemo što želimo biti. I vjerujte, bez obzira odakle dolazimo, koje smo boje, vjere, spola ili dobi, sanjarimo i maštamo od malena pa u vječnost….
S poštovanjem,
Andrea
Ostavite komentar
Vaša email adresa neće biti objavljena. obavezna polja su označena *