SVI SMO MI „DRONAŠI“, ALI NISMO SVI JEDNAKI

000001 21/08/2021 No Comments

SVI SMO MI „DRONAŠI“, ALI NISMO SVI JEDNAKI

I dobro je da je tako jer da smo svi jednaki, svijet sigurno ne bi bio zanimljiv. U ovoj objavi pozabavit ću se nekim aspektima dronaštva, koje iz vlastite prakse zapažam među ljudima, a čega neki nisu svjesni ni nakon mnogih godina bavljenja ovim hobijem (ili poslom, u nekim slučajevima).

Za početak, ne koristimo svi identičnu opremu. Neki su vjerni jednom brendu, neki drugom (ako govorimo o ready-to-fly dronovima), dok su neki jedino sigurni ako sami sklope dron iz provjerenih pojedinih dijelova. Navedena samogradnja je najbolji pristup učenju o elektronici i mehanici, no teško se s njom može zadržati kvaliteta i pouzdanost koju vam jamče proizvođači koji su uložili milijune u istraživanje i razvoj kako bi na tržište poslali gotov dron za širu primjenu.

Nastavno na opremu, neki dronaši će se opremiti brojnim rezervnim i pratećim dijelovima (zlu ne trebalo), dok će drugi na primjer, koristiti jednu jedinu bateriju tako dugo dok je ona ispravna za iduće punjenje. Ovdje je često presudan novac, odnosno njegov nedostatak. Vjerojatno bi svatko htio imati po nekoliko dronova u rezervi, međutim rijetko kada je tako nešto isplativo jer imati opremu koja stoji kao pasivan kapital je loša ekonomska odluka (oprema, iako stoji samo, ipak s vremenom gubi na vrijednosti).

Što se pak letenja s dronovima tiče, tek tu smo svi različiti. Netko će biti pažljiv pri letu, netko neće. Neki ljudi se uopće ne zamaraju s tehničkim i letnim karakteristikama svog drona, bitno im je da ga dignu u zrak i uživaju, a drugi će biti (previše) temeljiti u pripremi prije svakog leta. Upravo iz navedenog dron zajednica bogata je za različita iskustva i situacije, kod kojih su ljudi nešto naučili sami na vlastitom primjeru, neki su naučili na tuđim primjerima…, a neki nikako da nauče (moguće da nikad niti neće). No, upravo ta raznolikost koja proizlazi iz toga da je svaki čovjek jedinstven za sebe dovodi do pomicanja granica, kreativnosti i različitim pristupima prema istoj stvari – u ovom slučaju dronu. Da svi na potpuno isti način doživljavamo dron i na isti način njime letimo, teško je zamisliti kakav bi bio napredak ove tehnologije, no usudio bih se reći da bi bio bitno sporiji nego što je to srećom danas slučaj.

Razlika među nama može se pronaći i u samom letenju – neki će se držati pravila i propisa, prvenstveno radi vlastite sigurnosti i sigurnosti drugih koji se eventualno nađu na putanji leta, dok će drugi (nažalost) ignorirati sva poznata pravila i „letjeti po svom“. Iako se mnogima čini da je to tako jednostavno – samo uključiš dron i ideš – treba uvijek biti svjestan da u tim trenucima upravljate bespilotnim zrakoplovom, na kojeg se odnose zrakoplovni propisi. Gotovo isto kao i kada u cestovnom prometu sudjelujete s vozilom ili ste samo pješak. Iako je nebo golemo, ipak je kontrolirano.

Brojni su aspekti sličnosti i razlika među svim dronašima, no htio bih se osvrnuti i na samo znanje koje dronaši imaju (ili nemaju), a koje je podloga za iskustvo koje se stječe svakim letom, učenjem i razmjenom iskustava. Kao što je Konfucije davno utvrdio četiri karakteristične osobe iz perspektive znanja, provjereni koncept bi htio iskoristiti i za ovu priliku – „onaj koji zna da zna“, „onaj koji zna da ne zna“, „onaj koji ne zna da zna“ i „onaj koji ne zna da ne zna“.

Dronaš koji zna da zna je osoba koja je temeljem vlastitih i tuđih iskustava (uključujući dobra i loša) stekla dovoljno znanja koja može prenijeti drugima. Svaki let temelji se na prethodnim iskustvima, i svaki let je novo iskustvo iz kojeg se i dalje uči i usavršava. Takvi dronaši jako dobro poznaju svoje granice, odnosno granice svojeg drona te gdje, kada i kako smiju s njim letjeti. Nije pravilo da se uglavnom radi o profesionalcima, naprotiv – češće se radi o hobistima koji su godinama aktivni maketari i/ili modelari, i koji znaju gotovo sve što se može znati na ovom području. Svi bi trebali težiti biti ovaj tip osobe, no teško bi bilo očekivati da smo svi isti, zar ne?

Oni koji znaju da ne znaju su u pravilu savjesni početnici s dronovima i njima je možda i najlakše – svjesni su razine znanja koju imaju (odnosno koja im nedostaje) i gotovo nikad ne riskiraju u upravljanju s dronom.

Oni koji ne znaju da znaju su nerijetko osobe koje sate provedu u teoriji, a relativno malo u praksi (letenju), te se teško odvaže na slobodnije letenje jer su nerijetko pretjerano pažljivi. Skoro svaki let im predstavlja rizik, a to može predstavljati problem ukoliko žele letjeti na njima nepoznatoj lokaciji ili u uvjetima s kojima se do sada nisu susretali (iako su sigurno to već prošli bezbroj puta). Ohrabrenje uz nekog iskusnog je ovdje više nego dobrodošlo.

Nenamjerno, no sigurno ne kao šećer na kraju su osobe koje ne znaju da ne znaju. Kao i u brojnim drugim situacijama i aktivnostima, ovakav tip osoba predstavlja najveći rizik za okolinu kada upravljaju s dronom. To su osobe koje vrlo često zanemaruju gotovo sva poznata pravila letenja, dobru praksu, a u dijelu slučaja i zdrav razum kada upravljaju s dronom. Velika je vjerojatnost da će se nešto loše dogoditi, rizik za imovinu i zdravlje u njihovoj neposrednoj blizini nije zanemariv i s njima treba raditi – naravno, ukoliko prihvaćaju pomoć. Osobe u ovoj kategoriji često precijene svoje mogućnosti i sposobnosti jer već nakon nekoliko sati leta smatraju da su vrhunski piloti drona (jer se u tih prvi nekoliko sati nije ništa lošeg dogodilo).

Jedan „detalj“ koji mnogi zaborave prilikom korištenja drona je daljinsko upravljanje. U slučaju gubitka signala ili jednostavne nemogućnosti upravljanja s njim zbog nekog tehničkog kvara, Vi dronu praktički ni na koji način ne možete pomoći (osim da se pomolite da ne završi nekome na glavi ili ne počini štetu prilikom pada/nekontroliranog slijetanja). Iz tog razloga, nije svejedno na koji način pristupate letenju s dronom. Kada tome dodamo jednostavnu činjenicu da nismo svi isti, jer svatko od nas ima svoju motivaciju, svoju pozadinu, razinu znatiželje, kreativnog razmišljanja, imaginacije i svega ostalog što nas čini ljudima, dronovi kojih je sve više u zraku prestaju biti „samo“ autonomni roboti i sve više postaju slijepi izvršitelji naredbi koje im mi kao piloti zadajemo.

Kako bi svaki let dronom bio dobar i siguran, kako za nas same, tako i za one oko nas, iako smo svi različiti, letenju dronovima bismo trebali pristupati na što je moguće sličniji način. Otprilike isto kao i u drugim ljudskim aktivnostima, gdje nam je nekako podsvjesno usađeno da svojim radnjama ne želimo svjesno prouzročiti štetu nekome drugome – bez obzira da li se samo šećemo po ulici, vozimo bicikl, vozimo automobil ili radimo neke druge radnje koje se ne tiču samo nas.

 

Vanja Borović

https://web.facebook.com/vborovic

LERAMIS d.o.o.
FACEBOOK| INSTAGRAM