TAPISERIJA VJEČNOSTI

000001 30/01/2019 No Comments

Pisac kada piše pretvara se da je netko drugi. Kada piše koristi svoje, ali i tuđe iskustvo. Kada bi koristio samo svoje iskustvo ono bi se brzo iscrpilo. Zato pisac mora zagrabiti u nešto što zovemo kolektivno nesvjesno, kako bi bio u prilici baratati i nečijim tuđim iskustvom. Kao što same riječi govore: „kolektivno nesvjesno“  bilo bi kao neka vrsta „sjećanja kolektiva“.

Postoji li takva vrst sjećanja na nekom konkretnom mjestu? Kao nešto materijalno? Sigurno je da takvo mjesto ne postoji. No postoji pojam o tom mjestu. I kada govorimo o tome, prvenstveno mislimo na pojam.

Pojam „kolektivnog nesvjesnog“ je zbir sjećanja različitih ljudi pohranjenih na različitim mjestima, kas što su: knjige, filmovi, glazba, skulpture, slike i slično. Sve to spada u nepregledni korpus „kolektivnog nesvjesnog“, po kojem možemo „prebirati“ do mile volje i čiji dijelovi, u različitim korelacijama, mogu nas učiti.

Jer nas nisu odgojili samo roditelji. Odgojila nas je i umjetnost.

Mogu slobodno reći za sebe. Osim roditelja i škole, odgojili su me i mnogobrojne knjige i stripovi koje sam pročitao, filmovi, kazališne predstave koje sam gledao, glazba koju sam slušao, likovne izložbe kojima sam prisustvovao i slično. U svima njima pronalazio sam i dijelove vlastitog života, dijelove koji su bili napisani ili izgovoreni od meni nepoznatih ljudi. Ali u čijem smislu se je zrcalio i moj život ili neke od esencija i mog vlastitog života.

Kako je moguće da u tuđim djelima možemo pronaći komadiće naših vlastitih života, koje zatim slažemo kao slagalicu? Kako je moguće da ponekad književnici, pjesnici, glazbenici, glumci, redatelji, slikari i slično, sa nevjerojatnom preciznošću pogađaju samu bit naših života i čini se oslikavaju samu unutrašnjost naših duša?

Odgovor se nalazi na početku ovog teksta – „u kolektivnom nesvjesnom“ –  u toj svojevrsnoj „tapiseriji vječnosti“, koja je satkana od bezbrojnih i neprocjenjivih životnih i duhovnih iskustava, koja su ljudi zatim pažljivo i fino utkali u bezbrojna dijela umjetnosti.

Jer tek uronivši u „kolektivno nesvjesno“  otkrivamo veliku istinu. Otkrivamo da se u svima nama nalazi univerzalni duh – univerzalni duh čovječanstva i svijeta – koji svojom magijom uspijeva učiniti različite živote sličnima i bliskima.

No, zašto se ponekad osjećamo toliko različito od drugih, ako je to već tako, ako u svima nama počiva nešto     jedinstveno, a naizgled istovjetno?

Zato što se svi mi nalazimo na različitim dijelovima istog puta, samo zato se osjećamo različiti od drugih.

Ali u suštini, svi se krećemo u istom pravcu – u pravcu učenja, sazrijevanja i otkrivanja velebnog i veličanstvenog univerzalnog ljudskog duha u svima nama.

Kako i vi, tako i ja.

Pa, krenimo na taj put.

Nađimo se tamo.

Nađimo se u „tapiseriji vječnosti“.

 

Tihomir Mraović