TIŠINA

000001 26/05/2021 No Comments

TIŠINA

(Primjer jedne intimne ispovijesti)

Najbolji sam u tišini.

Kada padne noć zavlada tišina na sve strane i sve je mirno. Ne čuje se niotkuda niti jedan šum.

Sam sam sa svojim mislima. A one, pojačane naizgled bezgraničnim prostorom tišine, pulsiraju. Nadrastaju me, obavijaju. Prožimaju cijelo moje biće. I ja ih napokon čujem. Čujem ih u njihovoj punini.

Čemu to mogu zahvaliti? Naizgled, samo nedostatku bilo kakvog zvuka?

Bilo kako bilo, misli počinju bezrezervno vladati mojim umom, mojom maštom. Počinju kreirati svoj začudni svijet. Novi svijet.

A sve započinje tišinom kada padne noć.

Ne znam kako je u većem gradu ili nekom gradiću, ali u mjestu u kojem živim, kada zavlada noć, ljudi spavaju pravednim snom. I na ulicama mjesta i svuda oko njih vlada tišina. Bremenita tišina. Ona prodire svuda. Utišava svaki zvuk. Sve dok ne ostane ona i samo ona.

Tišina je kraljica.

Ona vlada beskrajnim prostorima između svjetova.

A u nekim trenucima vlada i u svijetu u kojem inače caruje zvuk.

U nekim naizgled čarobnim trenucima zvuk ustupa mjesto tišini.

Ja sam živi svjedok izmjene uloga, izmjene vladara.

U svijetu, u kojem je po danu vladao zvuk, po noći počinje vladati tišina, koja blagotvorno djeluje na čula. Tišina je smirujuća.

Da, ja volim noćnu tišinu. Predajem joj se. Predajem joj s povjerenjem svoje intimne misli. Ona je diskretna. Ona ih nikome neće reći, to sa sigurnošću znam.

informationcroatia.com

Evo, kako to ide.

Po danu dopiru do mene mnogobrojni zvukovi. Čuju se odasvud glasovi ljudi, zvuci automobila, telefona, buka strojeva… Čovjek se trza na najmanji šum.

A zatim, malo po malo, kako se približava noć i kako prolazi dan, svi zvukovi se stišavaju, jedan po jedan. I naposljetku, nestaju u noći, bivaju povučeni u neki drugi svijet, ostavljajući noćni svijet tihim. Napokon tihim.

Sve se polako smiruje. Jedno vrijeme čuje se tik-takanje sata, zatim i sat polako utihne, utone i on u zasluženi „san“.

Vani je zvjezdano nebo. Zvijezde gledaju mene, a ja gledam zvijezde. I one su tihe. Uviđavne su.

(Možda su po danu glasne, ali sada su tihe.)

Pirka vjetrić, ali isto tako tiho.

Uistinu, konstatiram, utihnuo je svaki zvuk.

Sam sam sa svojim mislima. No za divno čudo ipak nešto čujem…

A taj „tajanstveni“ zvuk  je „zvuk“ mojeg srca.

Iznenada, tom čarobnom zvuku pridružuje se još čarobniji zvuk…

A to je „vibracija“ mojeg uma.

Svim tim „zvukovima“ u konačnici pridružuje se i vrhunac svih „zvukova“, barem što se tiče moje priče, a taj „zvuk“ je…

„Treperenje“ moje duše…

I što ja radim u tom trenutku?

Idem li možda na spavanje?

Ne. Sigurno da ne.

I što ja radim?

Jednostavno je…

Pišem, eto, što radim…

Pišem…

Jer…

Najbolji sam u tišini…

 

Tihomir Mraović

 

Kategorije : Knjige