TREŠNJA

000001 29/07/2019 No Comments

Iako uz kućicu imam veliko dvorište, s vremena na vrijeme volim svoja tri psa prošetati po okolnim šumama i gorama naše zemlje ponosne. Njih to nevjerojatno veseli, a ja se tješim da je dugačka šetnja zdrava i pomaže u očuvanju linije.

Uglavnom, lutam ja tako prije nekoliko dana s psima, zavirujući preko ograde susjedima u vrtove te im povremeno bacim (psima, ne susjedima!) koju grančicu ili podviknem na njih ako počnu njuškati oko kakve mrtve životinje ili organske mase sumnjiva porijekla. Većina kuća u mom kraju su ionako vikendice, pa preko tjedna tamo nema ljudi. Ta vrsta se počne skupljati vikendima oko roštilja, a preko tjedna rijetko, izuzev u posebnim prigodama kao što su rođendani, imendani, tulumi ili utakmice hrvatske repke.

U jednom trenutku, za oko mi je zapela sočna, zrela i nadasve privlačna… trešnja. Preciznije, stablo trešnje prepuno plodova. Prisjetio sam se kako sam kao klinac običavao s tadašnjom ekipicom (od kojih više ne viđam nikoga) krstariti po susjednim vrtovima i ubirati “harač u voću“. I nije nas tada bilo briga hoćemo li razderati ili isprljati odjeću, ni hoće li netko pasti s drveta i polomiti koji ekstremitet, a čak smo i ignorirali upozorenja majki da ne smijemo jesti neoprane plodove jer bismo mogli dobiti diareu ili neku goru bolest. Tada je jedino bilo važno dohvatiti upravo onaj najsočniji plod koji se nalazi baš na samom vrhu stabla. I naravno da se do najslađih voćki trebalo šuljati po najtanjoj grani i ispružiti svom dužinom pa trenutak-dva visiti nad provalijom (OK, nije baš uvijek bilo tako dramatično, ali shvaćate valjda što pokušavam reći…).

I kada bi konačno dohvatili željeni plod, ne bi postojalo ništa slađe od njega. Nema te torte, tih kolača, tih bombona ili te oblizeke koja bi u tom trenutku mogla zamijeniti slatki ukus pobjede te specifične trešnje, višnje, šljive, marelice ili kruške koju bi upravo ubrao.

Razmišljajući tako, nisam se previše dvoumio. Zasukao sam rukave, pljunuo u dlanove, pogledao na obje strane da se uvjerim kako nema svjedoka i krenuo gore – granu po granu. Moji psi su me samo zbunjeno promatrali vjerojatno misleći da sam poludio. A u sebi sam umirao od smijeha misleći: “E, da me sada mama vidi!“. Ona bi tek imala što za reći.

 

Mario Kovač

https://www.facebook.com/mario.kovac.3914