VARANASI

000001 31.08.2019. No Comments

VARANASI

Što reći o gradu koji me ostavio bez teksta. Sve što sam znala o Indiji, shvatila sam da ne znam, sve što sam mislila da sam naučila, vidjela, zapravo me je sasjeklo i shvatila sam koliko trebam učiti. Varanasi je grad istočno od Delhija, udaljen nekih dvanaest sati vožnje brzim vlakom ili oko sat vremena avionom. Sveti je grad hinduista, smješten na rijeci Gangeš i jedan je od najstarijih gradova na svijetu. Moja preporuka je uzeti hostel ili hotel u samom centru, pogriješila sam što mi je smještaj bio dosta daleko od centra, a promet je vrlo kaotičan.

Vjerojatno znate kako u Varanasiju hinduisti spaljuju svoje mrtve i bacaju pepeo u svetu rijeku Gangeš. Čitala sam o tome, razmišljala kakav će mi osjećaj pobuditi i da li ću uopće biti dovoljno blizu da to doživim. Provela sam sate, što u društvu, a što sama gledajući cjelokupnu ceremoniju spaljivanja. I da, imala sam osjećaj da se unutar mene lome moji strahovi i neki naučeni programi naših običaja sahranjivanja. Tuge zbog smrti, odlaska.

Ono što me se dojmilo u cjelokupnoj ceremoniji je to što nema plakanja, tuge. Osjeti se dostojanstvo, smirenost, jedan prekid života koji prelazi u drugu dimenziju. Zapravo, spaljivanje u Varanasiju je dosta skupo i indijci iz svih krajeva putuju ovamo da na dostojanstven način isprate pokojnika, te su sretni da su mu mogli to priuštiti. Na samom obredu prisutni su samo muški članovi obitelji, najstariji član brije glavu i brkove neposredno prije obreda (brijačnica je doslovno odmah pored) i predvodi nošenje tijela na bambusovim nosilima obavijeno u svjetlucave tkanine i papire posute cvijećem. Tijelo potope u Gangešu, zatim ga polože na već posložena drva. Najstariji muškarac pali vatru. Nema plakanja. Dostojanstvo, mir. Tijelu je potrebno par sati da potpuno izgori.

Postoji više gatova (mjesta za spaljivanje) i također su poredani po kastama, od najskupljih do najsiromašnijih. Pepeo i dijelovi tijela koji nisu potpuno izgorili se bacaju u rijeku. Bio mi je šok vidjeti stopalo kako viri iz vatre. Također dijelove tijela u rijeci. Ovako, to možda djeluje morbidno, ali tamo, to je potpuno druga priča. Osjećala sam potpuni mir i sklad u cijelom tom meni kaosu boja, obreda i ljudi. Sjedeći na stepenicama i gledajući tijela koja se tope u vatri, osjećala sam našu prolaznost i koje često nismo svjesni. Zahvaljivala sam Bogu na ovom iskustvu, upoznavši drugu kulturu, da shvatim da nismo sami ovdje, odnosno koliko je bitno upoznati druge, i sagledati druga gledanja na nešto što je neizbježno i čeka svakog od nas.

Sjedeći tako na stepenicama i gledajući te nevjerojatne prizore prišao mi je  čovjek i počeo pričati sa mnom. U startu sam zauzela obrambeni stav jer ne, ne želim ništa kupiti od njega, niti želim igdje ići… Dugo smo pričali o običajima. Pitao me znam li tko su Aghori. Rekla sam onako usput, malo znam. Pokazao mi je fotografije na mobitelu njihovih ceremonija, nisam mogla vjerovati što vidim. Čovjek jede ljudsko meso, ljudsku ruku izvađenu iz Gangesa. Pričao mi je o njihovim običajima i pokazao gdje žive. Naime, oni žive na drugoj strani rijeke, preko puta gatova spaljivanja, imaju svoje šatore  daleko od ljudi. Čekaju nova tijela. Također se skupljaju oko samih mjesta spaljivanja. Aghori su inače svećenici boga Šive, od malih nogu se razdvajaju od obitelji i šalju u izolaciju. Poznati su po kanibalizmu. Jedu mrtvo ljudsko meso i piju krv u službi ceremonije pročišćivanja mrtvog tijela. Nije to kanibalizam, to je vjerski obred, objašnjava mi. Postoje tijela koja se ne spaljuju. To su tijela trudnica, tijela djece mlađe od 12 godina, tijela osobe koju je ujela kobra (jer je kobra sveta životinja Šive) i samoubojice. Ta tijela se bacaju u Ganges sa velikim kamenom, tj. potapaju.  I oni su tu, vade ta tijela iz rijeke i imaju ceremoniju. Mnogi indijci ih se boje, jer vjeruju da se služe crnom magijom. Simboli Aghora su ogrlice od kostiju izrezbarenih u obliku malih kosturskih glava, zatim simbol im je prava ljudska lubanja iz koje piju krv i urin, te trokrake vile (štap) koji je simbol Šive. Često se mažu pepelom i hodaju polugoli te su česta atrakcija nama turistima. Sve u svemu, sretna sam na takvom iskustvu, neke stvari koje sam saznala su me toliko obuzele, da sam samo htjela biti što dalje i iz sigurne udaljenosti i dalje promatrati ceremoniju. Miješa se miris sandalovine koju stavljaju na tijelo zbog samog mirisa tijela pri izgaranju i miris marihuane jer se odmah u blizini  nalazi hram prepun Aghora i drugih štovatelja Šive, gdje puše u hramu satima, danima… Pored hrama nalazi se ubožnica,odnosno takozvana kuća za umiranje, gdje oni koji si to mogu priuštiti borave do posljednjeg dana. Pored toga nalaze se mali restorani i barovi… Naručujem lassi (tipičan indijski jogurt) sjedim pored spaljivanja, pričam sa lokalcima, pijem jogurt, mirišem travu iz hrama, gledam spaljivanje, prilaze mi krave, par njih leže lijene na suncu pored mene i razmišljam kako sam stvarno na drugom kraju svijeta, jer  ovo je sve potpuno ludo.

Zadnji dan mojeg boravka tamo, potukla su se dva bika na cesti, cijeli je promet stajao dva sata, skoro sam zakasnila na avion, ali je avion kasnio jer eto, rekli su mi uvijek kasni… Ipak je to  Varanasi.

 

Marija Lopac

https://www.facebook.com/marija.lopac

Kategorije : Putopisci
Oznake :