VEDRAN BOŽIĆ I ROCK MASTERS ILI NAŠI CREAM

000001 30/07/2019 No Comments

Od I Feel Free do Goodbye

Kada su u prosincu 1966. friško osnovani trio Cream svojim drugim singlom “I Feel Free” došli na mnoge svjetske top liste, činilo se, da osim svog preuzetnog imena i izazovno ekonomične postave: gitara, bas, bubnjevi (čime su praktički ritam gitaru preselili u povijest), nisu ni po čemu odskakali od uzbudljivog britanskog kulturnog panoptikuma koji je već nekoliko godina diktirao izgled planetarnog popa. Dok je dva mjeseca ranije njihov nastupni singl “Wrapping Paper” ostao privezan za Otok (34. mjesto britanskog top 40), “I Feel Free”, dosegavši 11. mjesto UK single charta, i potom redom svih važnijih europskih ljestvica za ploče na 45 okretaja, svojim radiofoničnim konceptom trominutne pjesme tek se uklapao u očekivano suzvučje aktualnog beata. Za sve, osim za prave poznavatelje londonskog rokerskog family treeja. Oni su znali što se od terceta upakirana pod ambicioznom etiketom zaista može očekivati. „Clapton is God“ već je duže vrijeme vrištalo britanskom metropolom u slavu Erica Claptona, u početku solo-gitarista vrlo popularnih pionira blues-rocka, R&B-a i psihodelije Yardbirdsa, pa potom John Mayall’s Bluesbreakersa; Ginger Baker i Jack Bruce, bubnjar i basist (pokazat će se i prvi skladatelj i vokalist tog premijernog rokerskog trija i prve priznate supergrupe u povijesti rocka), slovili su – doduše često suprotstavljeni poput psa i mačke – kao pokretačka ritam sekcija The Graham Bond Organisation, živopisne skupine glazbenika okupljene u samom epicentru londonske blues, rhythm and blues i jazz scene.

„Zavjesa se podigla i njih troje su počeli svirati Crossroads. Nikad prije nisam vidio, ni čuo nešto slično. Bio sam naprosto presječen količinom opreme koju su imali: Ginger Baker s dvostrukim bas bubnjem, Jack Bruce s dva Marshalla i Eric Clapton sa svim svojim pojačalima i dodatnim pomagalima. Bio je to zapanjujući prizor i eksplozija zvuka“. Tako se Roger Waters, slavni basist Pink Floyda, sjeća svog prvog susreta s Creamovcima u Rolling Stoneovu panelu iz 2004. povodom izbora najutjecajnijih imena kroz tada 50-godišnju rock ‘n’ roll povijest. Bilo je to davnog 1. listopada 1966., baš one večeri kada se obećavajućem super triju na tren priključio još nepoznati Jimi Hendrix. Ukazavši se tako Englezima, fascinirao je i mladića kojeg su već nazivali Bogom. „Poslije toga, Pink Floyd su krenuli profesionalno. Mora da je i Jimmy Page gledajući Cream pomislio: ‘Jebi ga i ja moram to napraviti’, pokrenuvši potom Led Zeppelin. Zajedno s Beatlesima, Cream su nama, koji smo u to vrijeme započinjali ozbiljnije, pružili nešto čemu smo težili, nešto što nije bilo ‘pop’, ali je bilo popularno“, zaključit će.

Da, Hendrix je đemao s Claptonom, Bruceom i Bakerom, kao što je tri godine poslije zasvirao u onom čudesnom frankfurtskom susretu s Vedranom, Rajmondom Ruićem i Viktorom Hrominom kada su se od Five Up već pretvorili u Wheels of Fire preuzevši tako te 1968. ime trećeg, komercijalno i najuspješnijeg albuma Creama (prvog dvostrukog LP-ja s platinastom nakladom u svijetu), ali istodobno – što je još važnije – i njihov muzički modus operandi. Te godine masovne aklamacije povicima „God save the Cream!“ na posljednjim koncertima velike grupe – dva konačna u viktorijanskom Royal Albert Hallu, 25. i 26. studenog 1968. – doslovce preklinjući ih da ne odu, kako je to zapisao David Fricke, dugogodišnje važno pero Rolling Stonea, ostat će neumoljivo neuslišene. Cream će se zasićeni zamornim turnejama, vlastitom glazbom i nesuglasicama oprostiti od svoje publike četvrtim pomalo sklepanim albumom (izvorno zamišljen kao dvostruki LP!) nepovratno otpozdravljajući Goodbye.

Cream i mi

Ispreplićući blues riffove, sviračko nadahnuće kompetentnog trija, tragove psihodelije u zvucima studijski nadosnimljenih instrumenata i sirealnih rima (Bruceova suradnika pjesnika, Petea Browna), izvorno u formatu pop pjesme, Cream su ubrzo po svojoj inauguraciji na pijedestal super-grupe otkrili jam-session kao nov jezik rocka i pravo na mjesto začinjavaca onog što se počelo nazivati progresivnom glazbom. Nitko prije njih nije otvarao prostor dugotrajnim improvizacijama u kojima su u pravilu prateći solo-gitarista podjednako slobodno sudjelovala ostala dvojica. Clapton će ustvrditi: „U sredini svake stvari svirali bi polusatna sola (…) Svatko je bio zaokupljen svojim instrumentom da nije čuo onog drugog. Znao sam prestati svirati, a da ona dvojica ne bi to ni primijetili.“ „Rutina iscrpljujućih svirki tijekom ’68., na kraju ih je posve preuzela“, napisat će Fricke.

I presudila.

Cream su zaista bili nešto posebno. Iako su njihove prve dvije ploče Fresh Cream i Disraeli Gears nudile blues na rock potenciju, tragove sofisticirane psihodelije i hard rocka, sve u dopadljivom pop ruhu, sretnici koji su ih imali prilike čuti na koncertima odvrnutih potenciometara do horizonta slutećeg heavy metala, svjedočili su pravoj prirodi njihove sviračke uobrazilje. Ovdje, kod nas, svirali smo “I Feel Free”, “Strange Brew”, “Sunshine Of Your Love”; zahtjevnija publika je prisezala u ambiciozni pop Creamovaca; muzičari su se divili Claptonu, Bruceu i Bakeru, ali tek nam je dvostruki “Wheels of Fire” svojom „live“ stranom otkrio pravu narav i domete sjajnoga i razmetljivog trija. Vedran Božić i “Wheels of Fire” pokazali su nam po svom povratku iz tada Zapadne Njemačke u proljeće 1969., dakle prije više od pedeset godina, kako to može i kod nas zvučati uživo. Vrijeme naših ranih gitarističkih junaka Mira Lukačića, Željka Kovačevića Pesa i Velibora Kacla nepovratno je prošlo. Kornelije Kovač s Korni grupom – vlastitom inačicom super grupe – već je najavio svoj progresivni rock, nešto što je golicalo do jučer njegove Indexe i čemu se sarajevski glazbeni šmekeri neće nikad u potpunosti predati. No, prije nego ćemo na samom početku 70-ih čuti dugotrajne „organizirane“ improvizacije Kornijevaca, Vedran će postati novi kralj gitare sposoban svirati ono što smo mogli slušati na zadnjim pločama Hendrixa, Creama, uskoro Led Zeppelina, Deep Purplea, Santane, Mahavishnu Orchestra, Chicaga…

U jednom trenutku, zagrebački Time Adolfa Topića, pjevača iznimna rokerskog glasa i eufemistički rečeno: delikatnih autorskih pretenzija, s Božićem kao sidekickom i ekipom ostalih vrsnih instrumentalista (T. P. Asanović, B. Živković, M. Mavrin, R. Divjak), bio je bez sumnje najbolji odgovor na već trendovski pojam super-grupe. Nastupnim albumom, i kratko potom, bili su prvaci prog-rocka s elementima efektnih improvizacija u kakvima smo, primjerice, dotada mogli uživati u Kulušiću, koji je u ta doba redovito ugošćavao jazzističke mogule.

Ali, samo u jednom trenutku i kratko potom.

Za to vrijeme Tomas Krkač i Adonis Dokuzović, budući Rock Mastersi, započet će svoje rokerske biografije također inficirani Creamom. Krkač će zajedno s gitaristom Krešom Šoštarom i bubnjarem Zdravkom Štimcem, gotovo istodobno s panegirično popraćenim povratkom “Wheels of Fire”, osnovati hrvatsku Nirvanu, trio ozbiljnih namjera, skoro dvadeset godina prije one svjetski poznate Cobainove. Postat će stalni sudionici prvih Boom festivala (naročito zapaženi s Klik temom broj 1, diskografski zabilježenom u suradnji sa Zdenkom Kovačiček), a veliki fan Gingera Bakera Adonis Dokuzović, čije se ime spominje u kasnim postavama Mladih lavova i ranima Drugog načina (još kao Novih akorada), isticat će s razumljivim entuzijazmom svoje mjesto u rađanju Divljih jagoda i njihova eponimnoga, kultnoga, dugosvirajućeg prvijenca.

.A Vedran, poslije Timea, uživat će u statusu traženog partnera i potom studijskog maga – u najrazličitijem društvu od Boška Petrovića do Đorđa Novkovića – jednako kao što ga osjećaj zadovoljstva i ponosa, što ga je prvi put preplavio kada je kao talentirani pijanist srednjoškolskog muzičkog obrazovanja savladao rane gitarističke pasaže, nije napustio ni pedeset godina poslije putujući s Planeta Hendrix na Planet Cream.

Vedran Božić kao Jack Bruce i Eric Clapton istodobno

Cream se, ovo se možda neće mnogima svidjeti (pogotovo Claptonovim fanovima), ipak prije svega čuje u Jacku Bruceu, u njegovu glasu koji dominira repertoarom grupe sastavljenim u većem broju od njegovih skladbi, uključujući “I Feel Free”, “White Room” i neslužbenu bendovsku himnu “Sunshine Of Your Love”. Claptonu je trebalo vremena da se odluči pjevati, s iznimkom “Strange Brew” i na kraju “Badge”, obično je prerađivao, pa tako i pjevao, blues standarde poput, recimo, antologijske obrade “Crossroads” Roberta Johnsona, bluesmana kojeg je Eric kovao u zvijezde. Vedranu je upravo Jackov glas, raspon i timbar, jasna artikulacija i strast; snažan, izražajan i pomalo nazalan vokal, legao kao ni jedan drugi od brojnih koje je znao personificirati. Zanimljivo, Ritchie Blackmore, slavni axeman Deep Purplea, još 1970. će izjaviti da su mu baš Jack Bruce i Jimi Hendrix dva najdraža pjevača! Reklo bi se u Dalmaciji: šekondi gušti. Zapravo, osim što ga je Bruce vodio kroz pomalo operni histrionizam i tremolo (tko se sjeća Roya Orbisona!), Vedran pjeva repertoar Creama kao svoj pa se ni onda, kada se prilagođava mekšem Claptonovom vokalnom izrazu, ne osjeća promjena koju bi prosječan slušatelj mogao primijetiti. Uostalom kao što većina ne zapaža njihove rijetke izmjene na mjestu glavnog vokala. Bruceov glas toliko dominira da se i samozatajni Clapton uklapa u zvučnu sliku benda određenu već na samom početku s prva dva singla i premijernim albumom; kada sve, osim Johnsonove “Four Until Late”, pjeva Jack Bruce. Vernon Reid, visoko cijenjeni britanski gitarist američkih Living Colour koji je 2000-ih svirao s Jackom Bruceom, izjavit će: „On je bio jedan od modernih arhitekata rock ‘n’ rolla temeljenog na riffu. Kombinirao je svjetove bluesa, rocka i jazza i bio je na samom vrhu osmišljavajući ih.“

O Vedranovom Gibsonu koji je zapisao Claptonovu bluzersku „slowhand osjećajnost“ držim da ne treba trošiti vrijeme i prostor. Claptonovu frazu nosi više od pedeset godina. Sustain, wah-wah i distorzije onomad je gotovo na licu mjesta memorirao, osvježavajući ih s vremena na vrijeme. Preslušavajući ovaj svojevrsni Cream „best of“ osim početnih fraza i prolaznih točaka u sažetim solima nepotrebno je tragati za besprijekornim kopijama pasaža. Eklekticizam stilova i godina naslaganih u Božićevim prstima obeshrabrit će takove tragače. Reproduktivni umjetnik uvijek čita izvorni zapis na svoj osebujan način. A njegovi suputnici na Planetu Cream basist (i prateći vokal) Tomas Krkač, bubnjar Adonis Dokuzović i kad treba, kao gost na usnoj harmonici, kompetentni Tomislav Goluban, čvrsto slijede zahtjevnu građu svojih velikih prethodnika ne inzistirajući na svakom detalju, pa tako, recimo, na Bruceovu poderanom basu ili ekstravagantnom Bakerovom plesu bubnjeva. Razumljivo, u drugom planu iza svog vokalnog solista i solo gitarista, njihove uloge nisu atraktivne poput onih Jacka Brucea i Gingera Bakera. Ali, dok su Cream često kritizirani za preduge i samožive scenske izvedbe, Vedran i Rock Mastersi drže se prilično precizno trajanja i izvornog duha studijskih snimaka, nešto što će učiniti i sami Creramovci na svojim kratkotrajnim povratničkim (ujedno i konačno oproštajnim) nastupima vraćajući se u svibnju 2005. na „mjesto zločina“ u londonski Royal Albert Hall. Na set listi Vedrana i Rock Mastersa u zagrebačkom Vintage industrial baru tog 28. studenog 2018. naći će se čak šest naslova s Disraeli Gearsa, najcjenjenijeg albuma slavnoga trija (sam Clapton će reći da im je to najbolji LP), s kojeg su na koncertima izvodili najčešće dvije ili najviše tri pjesme, i u tom smislu mogli bismo reći da je ovo i najbolji „live Cream“: „onaj koji se nije oteo kontroli“, kako će ti giganti rocka, svatko iz svog kuta, s gorčinom prokomentirati prerani prekid njihove ekskvizitne glazbene avanture. Za one koji to možda ne znaju Ginger Baker, „prvi rokerski bubnjarski superstar“ napustio je ovaj svijet nedavno 6. listopada 2019., a karakterni antipod njihova kontroverznog partnerstva, neponovljivi glazbenik, Jack Bruce, 25. listopada, ali pet godina prije.

Za kraj treba naglasiti da Vedran Božić i Rock Masters nisu nikakav cover band. Premda bi se, kako je netko napisao, za razliku od epizode s Hendrixom, gdje je vizualni identitet po prirodi stvari isključen (cover bendovi nastoje da po svemu izgledaju poput svojih uzora, pa Beatles cover sastav na peimjer nužno ima ljevorukog basista), ovdje bi se moglo reći da je Vedran kao frontman unekoliko smiksao likovnost Claptona i Brucea. Zapravo, zanimljivom kombinatorikom – dodajući mu vokalne i sviračke discipline – kao da je Jack Bruce i Eric Clapton istodobno!

Ne, Vedran i Rock Masters nisu nikakav cover band. Previše toga su nam samo u posljednjih nekoliko godina predstavili, čitave opuse Jimija Hendrixa, Led Zeppelina, Rolling Stonesa ili Deep Purplea (s Ervinom Baučićem). Oni su poput naše klasične rokerske kreme, rokerski Zagrebački solisti kada nam predstavljaju Haydna, Mozarta ili Vivaldija.

Cream je inače došlo skraćeno od fraze „cream of the crop“ – najbolje od nečeg, od nekog, biti netko – priče koja ih je u onim trenucima preustroja pratila u glazbeničkim krugovima; kolokvijalni izraz baštinjen prema onoj francuskoj „la creme de la creme“ iliti najbolje od najboljeg.

Da Vedran Božić i Rock Masters nisu nikakav cover bend, oni su stvarni naši Cream – najbolji od najboljih.

P. S.

Kad se kaže: Vedran Božić se družio s Jimijem Hendrixom, dapače, da su zajedno đemali, javlja vam se svojevrsni miks divljenja i nevjerice, valjda sličan onom koji se budi kod nevjernih Toma kada se povede razgovor o boravku čovjeka na Mjesecu. Da, naš gitaristički junak uz bok najvećeg rokerskog axemana svih vremena (po uvaženom Rolling Stoneu i najvećeg rock instrumentalista uopće) samo po sebi epizoda je za anale domaće pop glazbe. Toliko je važan i na granici vjerojatnog u povijesti našeg glazbenog mikrokozmosa, naše male rokerske zajednice, taj susret zagrebačkog “Wheels of Fire” s ingenioznim gorostasom gitare, da ga se u našim lokalpatriotskim snovima uspoređuje s onim „malim korakom za čovjeka, a gigantskim za čovječanstvo“. Planet Hendrix bilo je idealno mjesto i trenutak da se kroz događaj izdignut do mita ispripovijeda priča o gitaristu čija romantizirana biografija ponekad sliči na hagiografiju. Planet Cream s 20 odabranih naslova na CD-u i dodatnih dva na DVD-u (uključujući i verziju antologijske Bakerove bubnjarske ekshibicije Toad) stiže 50 godina poslije, kada glavni junak uživa u 73. godini, a neumorni glazbeni animatori Tomas Krkač i Adonis Dokuzović blisko slijedeći svoju prvu violinu, u 71. i 68. godini. Sva je prilika da bogata audio i video dokumentacija sedimentiranih desetljeća koja prati Vedrana Božića, uskoro posluži za pomalo nevjerojatan film s onim, u posljednje vrijeme, čestim naputkom: „Inspirirano stvarnim događajima“.

 

Siniša Škarica

www.amiramedunjanin.com

https://www.facebook.com/skarica.tvornicaglazbe/