Veterinar – poziv ili posao?

000001 17/01/2019 1 Comment

Veterinar – poziv ili posao?

Kad narastem bit ću veterinar!

Svaki pasionirani veterinar progutao je u nekom trenutku svog života barem nekoliko knjiga Jamesa Harriota. Ne znam da li je to bilo prije ili nakon što je taj isti nadobudni veterinar odlučio da će čitav život liječiti one koji ne znaju reći što im je. Taj isti James Harriot rekao je: „Volim pisati o svom poslu jer sam ga volio, a posebno je bilo zanimljivo dok sam bio mlad. Bilo je to kao da sam na plaćenom godišnjem odmoru“.

No je li tome uistinu tako? Biti veterinar nije posao, to je poziv, cjeloživotni poziv. I to kakav ?!

U prošloj godini, 66% veterinara koji rade u praksi, žrtve su depresije, tjeskobe, umora od suosjećanja, burn out sindroma i / ili zlouporabe alkohola ili droge.

Ovo su podaci sveobuhvatne nacionalne studije na razini SAD, Merck Animal Health Wellbeing Study. Studija je provedena u suradnji s AVMA (Američkim udruženjem veterinara) i Brakke Consulting. Studija je također utvrdila da su veterinarima, kada je predstavljen dugačak popis problema s kojima se suočava struka, “razina stresa kod veterinara” bila među prva tri najkritičnije navedena od strane ispitanika (visoka zaduženost studenata radi plaćanja studija, te samoubojstva među veterinarima bila su druga dva najvažnija problema). Iako nisu bili dio ispitivanja u studiji, članovi veterinarskog tima (tehničar, bolničar, recepcioner) podjednako su podložni stresu kao i veterinari. Bolest i smrt životinja očekivali bismo kako stvaraju stres i kod klijenata, no istraživanja su pokazala da samo oko 30% klijenata doživljava tešku tugu radi eutanazije ili gubitka voljenog ljubimca.

Stres u veterinarskoj medicini potječe od suočavanja sa smrtnim i hitnim slučajevima, stalnim nepredvidivnim izmjenama dnevnih rasporeda radi dežurstva na poziv, noćnih dežurstava, balansiranja između poslovnog (namjerno na prvom mjestu) i privatnog života, te stalnim financijskim pritiscima i emotivnim ucjenama radi usklađivanja brige o pacijentu i financijskih mogućnosti klijenta. Ponekad i glumimo hladnokrvnost, no to nimalo ne ublažava stvarne negativne učinke koje stres ima na naše mentalno i fizičko zdravlje.

Naravno, postoji i drugi oblik stresa. Onaj pozitivan, koji izaziva oslobađanje adrenalina, pri spašavanju kritičnog pacijenta, i (p)ostaješ heroj, ili uvijek prekrasan osjećaj prisutan pri svakom porodu i dolasku novog života. Takav stres je upravo onaj koji nam daje poticaj za pomicanje vlastitih granica, napredovanje, učenje i produktivnosti u kritičnim trenucima u poslu, ali i privatnom životu.

Sam po sebi, stres ne mora uvijek predstavljati problem. Život bez stresa može biti dosadan i beznačajan. Osjećaj stresa u nama se budi najčešće kada je on produkt posla ili međuljudskih odnosa ili aktivnosti do kojih nam je stalo. Stres postaje problematičan ukoliko nije prepoznat ili nije kontrolirana emocija, jer tada postaje izvorište lošeg fizičkog i mentalnog zdravlja. Danas je ovaj problem prepoznat ne samo u veterinarskoj struci, već u mnogim drugim profesijama. Svijesna sam ovog problema, no kako god se osjećala, nikada ne bih promijenila svoj životni put niti svoj „poziv“ (iako svi koji me znaju čuju kako barem jedanput mjesečno kažem da želim raditi kao cvjećarka). I nakon najgoreg dana, sjetim se onih važnih razloga radi kojih sam to što jesam.

Dajem glas onima koji ga nemaju. Životinje nam ne mogu reći što misle, osjećaju ili gdje ih boli. Veterinar to može prepoznati i može riješiti problem. Životinje su neprijetvorne i zato ih je često lakše razumjeti nego ljude. Zato im je vrlo često i lakše pomoći nego ljudima.

Spašavam živote, jedan po jedan. Možda ne po život važnom operacijom, ali ako mogu učiniti samo jednu stvar da pomognem životinji, smatram to značajnim.

Smatram da mogu mnogo toga naučiti od životinja. Životinje vole bezuvjetno. Trebamo više ljudi kao što su oni na svijetu, koji vole i to mogu prenijeti drugima.

Svakodnevno vodim brigu o psima koji su smatrani članovima obitelji. Liječenjem četveronožnih članova obitelji pomažem ljudima u njihovoj želji da pomognu svojim ljubimcima i gledanje njihovih lica i reakcija ponekad je neprocjenjivo. Na žalost, nemaju svi psi priviliegiju da budu voljeni… no to je pak druga tema.

Kao veterinar radim mnogo više od rutinskih pregleda i cijepljenja. Vlastitim vremenom i trudom pomažem i onim životinjama koje nisu ničije, ili su spašene, dok čekaju svoj novi dom. Naravno da na takav način ne mogu pomoći svima, no postoje oni za koje jednostavno ne očekujem naknadu za svoj rad i to me čini sretnom.

Biti veterinar je izazov. Sam studij veterine bio je izazov. Nikada neću zaboraviti prvi ulaz u sekcijsku dvoranu za anatomiju na prvoj godini studija. Izazov je svako opraštanje ili eutanazija nečijeg člana obitelji. Izazov je kada više ne možeš pomoći životinji i kraj je neizbježan, no svejedno se trudiš najbolje što možeš da zadnji dani prođu lakše.

I na kraju imam privilegiju biti žena koja je ujedno i svoj šef. I žene će uvijek imati prednost pri zapošljavanju. I ako žele iste te žene mogu na porodiljni, jer ja sam svoja 4 odradila. I rado ću oprati šalice za kavu za svojim dragim tehničarkama, i za njima oprati pod. I uskočit ću u njihove smjene kad žele otići ranije sa posla ili otputovati za praznike. I povećati ću im plaću da mogu dignuti kredit.

Biti veterinar u struci znači da je svaki dan drugačiji. Ne radim uredski posao i ne sjedim za stolom gledajući u kompjuter uz šalicu kave. Živim posao za koji sam znala da ću raditi dok sam još bila dijete. Koliko ljudi znate da radi baš takav posao ?

Lea

Veterinarska klinika Kreszinger

https://www.facebook.com/search/top/?q=klinika%20kreszinger&epa=SEARCH_BOX

Kategorije : Ljubimci
Oznake :