ZAČUDNO MJESTO MIRA I TIŠINE

000001 01.02.2019. No Comments

ZAČUDNO MJESTO MIRA I TIŠINE

Ponekad mi je potrebna vreva. Ponekad mi je potrebna gužva. Ponekad mi je potrebna moderna civilizacija kako bih uživao u svim njenim „blagodatima“.

No, isto tako, ponekad mi je potreban mir, ponekad mi je potrebna tišina. Ponekad mi je potrebna kontemplacija, možda upravo zato kako bih na miru mogao razmišljati o civilizaciji u kojoj živim i kako bih mogao promišljati, analizirati i iz raznih kutova sagledavati  sve ono što proživljavam kao jedinka u modernoj civilizaciji, ali isto tako što proživljavamo kao društvo u modernoj civilizaciji.

Mi možemo bez problema razmišljati na bilo kojem mjestu: na ulici, u društvu, dok nešto radimo i slično. Ali najintenzivnije i najkvalitetnije razmišljanje postižemo kada smo sami, najpoželjnije kada smo negdje na osami gdje znamo da naš tijek misli neće tek tako biti prekinut, nego će bez problema „teći“ i pri tom dosizati sve veće i veće – „nedostižne visine“.

Za mjesto, za koje mogu reći da je idealno za razmišljanje, mjesto na kojem me čekaju „uzvišena razmišljanja“, svakako je moje obiteljsko imanje.

Da pojasnim.

Moji roditelji preminuli su prije nepunih dvadeset godina. Prvo otac, a zatim nedugo nakon njega i majka. Oboje su sahranjeni na mjesnom groblju mjesta gdje je moj otac rođen i gdje je proveo svoje djetinjstvo. Upravo u tom mjestu, moj stariji brat i ja u nasljedstvo od oca dobili smo malo obiteljsko imanje sa malom drvenom kućicom, koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća sagrađena točno na temeljima kuće u kojoj je moj otac nekada živio.

Mala drvena kućica, od trenutka kada je sagrađena, mojoj obitelji i meni služila je kao vikendica, a i danas služi toj svrsi. Brat i ja, s vremena na vrijeme odlazimo na obiteljsko imanje i održavamo ga koliko god možemo. Kosimo travu, održavamo drvenu kućicu u funkciji i slično.

Ono što sam primijetio kada dolazimo tamo je sljedeće.

Veliki mir vlada tamo. Opipljiva tišina. Tišina koja se čuje.

To je praktički selo. Ali kuće su toliko udaljene jedne od drugih, da praktički zvukovi mještana ne dopiru do nas. Naša kućica je uz cestu, ali promet nije toliko gust. Tako da i većina tih zvukova otpada.

Ja inače živim u malom mjestu, živim uz glavnu cestu. I tu ima dosta raznih zvukova koje uglavnom proizvode ljudi svojim raznim kretanjima i aktivnostima, svojom komunikacijom. Kada dođem u Zagreb odjednom se ta količina zvukova penje na još veću potenciju. To su zvukovi „moderne civilizacije“ od kojih ni u jednom trenutku očito ne možemo „pobjeći“.

No, ipak, kada dođem na obiteljsko imanje masa tih zvukova koje proizvode ljudi  otpada. Odjednom čujem zvukove prirode, odnosno životinja koji žive u toj prirodi. Čujem zrikavce, ptice, lavež pasa, blejanje ovaca i koza preko dana. Na večer čujem žabe dok imaju svoj koncert, a znaju se javiti sove i ćukovi. Pred jutro se može čuti kukurikanje pijevca.

No čak i svi ti zvukovi otpadaju kada se nađem u miru i tišini šume koja se prostire nedaleko našeg obiteljskog imanja. Tamo uistinu vladaju „iskonska“ tišina i mir.

Sjednem na prvi panj i kontemplacija može otpočeti.

Tamo u šumi, kao rijetko gdje, mogu čuti svoje misli jasno i glasno. I to ne treba trajati dugo. Dovoljno je i nekoliko takvih kvalitetnih trenutaka da se moje unutrašnje biće osnaži velikom duhovnom snagom.

Nekada su se „mudraci“ povlačili u osamu špilja kako bi tamo mogli razmišljati. Meni za sve to služi jedna šuma u koju se povlačim kao u kakvu oazu zelenila i visokih stabala.

I kažem, na tom mjestu osjećam najveći mir i tišinu koju sam u životu iskusio.

No ponavljam, sve to ne traje predugo, jer već negdje u dubini šume između stabala, diskretno i gotovo neprimjetno, protrče srne sa svojim predvodnikom srndaćem. Odjednom se javlja orao ili sokol koji nadlijeće šumu, ili se jave neke druge ptice unutar šume. A u sve to upliće se i ljudski glas koji nekog doziva iz daljine…

I polako zvukovi se vraćaju.

Civilizacija me doziva da ponovo krenem k njoj.

Ustajem i  spremno krećem.

Ostavljam mjesto mira i tišine.

No ne zabrinjavam se previše.

Uvijek znam gdje ga bez problema mogu naći.

Zanima me…

Imate li i vi neko svoje mjesto mira i tišine koje vas može učiniti snažnim?

 

Tihomir Mraović

Kategorije : Knjige
Oznake :