ZNANJE JE KLJUČ
000001 17/03/2019 No Comments
Fascinantno mi je razmišljati na sljedeći način.
Preci po mojem ocu živjeli su na jednom području Hrvatske. Preci po mojoj majci živjeli su na drugom području Hrvatske. No zatim je sve vodilo k’ tome da se moji tata i mama upoznaju na sasvim trećem području iste zemlje.
Desilo se da se sretnu i zavole i da iz te veze dobiju sinove, mojeg brata i mene.
O čemu se ovdje radi?
O čistoj slučajnosti susreta?
Ili u pozadini svega ipak postoji neko kretanje moćne sile, čiji se rukopis može prepoznati kada bi sve naknadno išli rekonstruirati i iščitavati?
Inače, ta moćna sila poznata je pod nazivom sudbina.
Nama je očito dozvoljeno dvojako razmišljati.
Dozvoljeno nam je razmišljati kako je naš život refleksija slučajnosti, ali isto tako kako je naš život refleksija sudbine. Te dvije misli i duboka razmišljanja, čas o jednom, čas o drugom, za divno čudo ne potiru jedno drugo, nego se nadopunjuju i nesmetano egzistiraju jedni s drugima.
Kada se umorimo od misli kako je sve što nam se događa sudbina, bez problema možemo se prikloniti „osvježavajućoj“ misli kako je sve što nam se događa „puka slučajnost“ i obratno. Kada pomislimo da se neka slučajnost ne može dešavati s toliko popratnih preciznosti događanja, možemo se nanovo prikloniti onoj „dobro znanoj“ misli o sudbini i predodređenosti svega što postoji na svijetu. I tako se bez problema možemo kretati od jedne misli ka drugoj, od jednog koncepta življenja ka drugom, čitav naš život.
A i u jednom i drugom konceptu ima istine.
Jer kada duboko analiziramo svemir u kojem živimo, čini se kako za sve na svijetu postoji neki razlog.
No, s druge strane, usprkos frekventnom i intenzivnom razmišljanju i kompleksnim zaključcima uvijek postoji i u nama čuči neka sumnja. Sumnja koja glasi:
…Ili se možda ipak stvari slučajno događaju, a mi im samo pridajemo smisao koje one uopće nemaju?
Vjerojatno je i to moguće.
Vjerojatno se događa i jedno i drugo.
Najbliže bi, vjerojatno, bilo istini da se ponekad događa jedno, a ponekad drugo.
No, neka smislenost u svemu što nas okružuje, uistinu bi morala postojati.
Besmisleno bi bilo živjeti u besmislenom svemiru u kojem nema ni trunčice smisla.
Vjerojatno baš zbog svega navedenog dobili smo inteligenciju.
Vjerojatno zato smo postali ljudi – kako bi što konciznije promislili o onome što radimo, što možemo učiniti i što možemo naučiti o onome što se događa.
Da, vjerojatno smo sve to dobili, tu nevjerojatnu intelektualnu aparaturu, kojom možemo donositi pred sebe i pred druge fantastična duhovna promišljanja, vizije i razmišljanja, samo kako bi se izdvojili iz kaosa, kako bi svemiru dali smisao, kako bismo mu dali nadu.
Mi smo bića koja iz kaosa mogu stvoriti smisao i obratno – vrlo lako iz smisla stvoriti kaos.
No naša najveća vrijednost je u tome što prepoznajemo ta dva stanja, možemo ih razlikovati i utjecati da jedno stanje se preobrazi u drugo.
Treba nam samo znanja, što više znanja, kako bi ta dva stanja vrlo precizno mogli razlikovati.
Dakle, u znanju je ključ.
Izgleda samo u znanju.
Tihomir Mraović
Ostavite komentar
Vaša email adresa neće biti objavljena. obavezna polja su označena *